Reakcija bivšeg reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića uslijedila je nakon teksta izraelskog advokata Marca Zella, koji je u The Jerusalem Postu iznio stavove o ukidanju sankcija Miloradu Dodiku i navodnom utjecaju bošnjačkog faktora.
U nastavku prenosimo odgovor dr. Cerića objavljen u The Jerusalem Postu:
U suočavanju s mišljenjem koje zastupa Marc Zell, čovjek se ne susreće samo s argumentom o politici, već s širim pokušajem preoblikovanja moralnog i historijskog terena Bosne. Takvi argumenti zaslužuju pažljivo ispitivanje, posebno kada prizivaju civilizacijske tjeskobe i selektivno reinterpretiraju kako pravnu stvarnost, tako i historijsko iskustvo.
U središtu ove debate leži temeljno pitanje. Predstavlja li provedba pravne odgovornosti – putem sankcija ili drugih mehanizama – destabilizaciju ili je ona, zapravo, preduvjet za bilo kakav trajan mir.
Kao što je ranije utvrđeno, ponašanje Milorada Dodika – njegovo prkošenje ustavnom autoritetu, odbacivanje obvezujućih sudskih odluka i negiranje genocida – stavlja ga izvan normativnih granica koje demokratska društva moraju podržavati. Prikazivati sankcije kao napad na ravnotežu, a ne kao odgovor na ponašanje pojedinca, znači zamagljivati odgovornost i brisati razliku između zakona i identiteta.
Posebno zabrinjavajući aspekt ovog argumenta je njegovo oslanjanje na civilizacijski okvir koji bošnjačku (muslimansku) populaciju u Bosni prikazuje kao kanal za vanjske, navodno destabilizirajuće utjecaje.
Ovaj narativ ne samo da nema empirijsko utemeljenje, već riskira ponovno uvođenje upravo one vrste etno-religijskog esencijalizma koji je poslijeratni poredak nastojao nadići.
Država Bosna nije proxy bojište civilizacija. To je pluralističko društvo čija stabilnost ovisi o suživotu njezinih konstitutivnih naroda pod zajedničkim pravnim okvirom. Daytonski mirovni sporazum nije ustoličio podjelu kao trajno stanje, već je uspostavio strukturu unutar koje bi se suživot mogao postupno normalizirati. Reinterpretirati ovaj okvir kao igru s nultom sumom između etnički religijskih blokova znači regresiju prema samoj logici koja je proizvela sukob.
Upravo ovdje pozivanje na židovsku povijest, posebno na simboliku Sarajevske hagade, zahtijeva i preciznost i pažnju. Hagada, očuvana kroz stoljeća previranja, uključujući i Drugi svjetski rat, stoji kao svjedočanstvo zaštite koju su židovskoj baštini pružili građani Bosne, a posebno njezina muslimanska zajednica. Tokom Holokausta, lokalni akteri, naime bosanski muslimani, riskirali su svoje živote kako bi sačuvali ovaj rukopis od uništenja, što je čin koji je postao amblem međuvjerske solidarnosti.
Ovaj povijesni zapis ne podržava tvrdnje o “jedinstvenoj tradiciji antisemitizma” među Bošnjacima. Naprotiv, on ilustrira osebujno naslijeđe suživota i zaštite. Doista, bosanska židovska zajednica često je isticala ovu historiju kao dokaz šireg građanskog etnosa koji je nadilazio vjerske podjele čak i u vremenima ekstremne opasnosti.
Koristiti židovske simbole kako bi se unaprijedio narativ koji stigmatizira drugu zajednicu stoga je ne samo historijski netačno, već i etički problematično. Sjećanje utjelovljeno u Sarajevskoj hagadi poziva na poniznost, solidarnost i odbranu istine, a ne na njezinu instrumentalizaciju u savremenim političkim sporovima.
Tvrdnja da sankcije protiv Dodika predstavljaju pro-bošnjačku ili “pro-muslimansku” pristranost pogrešno razumije prirodu međunarodne pravne provedbe. Sankcije se ne uvode na temelju identiteta, već na temelju ponašanja. Međunarodne presude koje se tiču genocida u Srebrenici – koje su donijele institucije poput Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – ne ovise o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. To su odluke utemeljene na dokazima, proceduri i zakonu.
Negirati ove nalaze ili okviriti njihovo priznavanje kao pristrano, znači erodirati univerzalnost same pravde. Ako se pravna odgovornost može odbaciti kao pristranost kad god pogodi jednu skupinu, tada sama mogućnost nepristrane pravde propada.
U tom pogledu, kontrast između evropskih integracija i revizionističke politike postaje uočljiv. Prvo je utemeljeno na vladavini prava, međusobnom priznavanju i prihvaćanju zajedničkih normi, potonje nastoji ponovno pregovarati o riješenim pitanjima putem jednostranih akcija i historijske reinterpretacije. Putanja koju su odabrali političari poput ruskog predsjednika Vladimira Putina – s kojim je Dodik često bio politički usklađen – ilustrira rizike svojstvene ovom drugom putu.
Civilizacijski argument dostojan tog imena mora biti usidren u istini, a ne u selektivnom sjećanju ili retoričkoj inverziji. Budućnost Bosne ne ovisi o trijumfu jedne zajednice nad drugom, već o dosljednoj primjeni zakona, očuvanju historijske istine i odbacivanju narativa koji kompleksna društva svode na pojednostavljene binarnosti.
Sankcije protiv Milorada Dodika nisu uvreda ravnoteži. One su potvrda načela. Njihovo uklanjanje u nedostatku smislenih promjena ne bi ispravilo nepravdu. To bi legitimiziralo obrazac ponašanja koji podriva i domaću stabilnost i međunarodne norme.
Na kraju, lekcija Sarajevske hagade nije lekcija o podjelama, već o zajedničkoj odgovornosti. Štititi ono što je krhko, sjećati se onoga što je istinito i oduprijeti se iskušenju da se povijest savija u službi sadašnjosti.