Imele Kašibović: Preminula mi je sestra, a majka i ja se i dalje borimo protiv karcinoma
Da sudbina piše romane dokaz je i priča o majci Besimi Kašibović i njenim kćerkama Amili i Imeli, koje su doživjele nešto što se rijetko dešava istovremeno, a to je da su sve tri dobile karcinom. Prvo je oboljela Amila, Imela, pa Besima.
Kod mene je specifična situacija. Kod mene je sestra prva oboljela 2016., ja 2017., mama 2018. godine. S tim, da se sestri vratio karcinom 2021. i ona je bila na listi čekanja. Čekala je lijek, dočekala je lijek, ali već kasno.
Tako da je moja Amila prošle godine u martu umrla, a u međuvremenu meni su u januaru otkrili na desnoj dojci, pa sam desnu dojku odstranila i trenutno sam na hormonalnim terapijama, na redovnim kontrolama, ali imamo problem i sa tom hormonalnom terapijom, jer već četvrti mjesec ja dobijam polovičnu terapiju piše Avaz.
Tableta nema, injekciju imam, daju neku zamjenu. Međutim, meni zamjena, ne meni, već većini zamjena ne odgovara, jer samim tim i te tablete kad pijete one nose svoje nuspojave. Ja sam imala taj problem i meni ta zamjena ne odgovara. Već četvrti mjesec ja se snalazim za te tablete. To jeste kupujem – rekla je Imela Kašibović za „Dnevni avaz“, koja se već osmu godinu bori s karcinomom.
Nedostatak lijekova
Kako je istakla Kašibović, na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu su vrhunski stručnjaci i ljekarima su, kako kaže, ruke vezane. Ljekari daju lijek za koji misle da će pacijentu pomoći.
Deficit lijekova i što ih nema, pa nekad dođu, pa tender pao, ja imam osjećaj da niko ne razmišlja o nama, ne samo o onkološkim bolesnicima, već i o drugim bolesnim. Smatraju isto kao da nema potrebe, jer mi smo svakako „jednom nogom u grobu“, jer što bi ulagali u nešto, jer nemate korisnog člana društva. Krenem od sebe, 100 posto sam invalid, ne mogu ni raditi, niti mogu doprinjeti, što bi neko ulagao u mene, jer, grozno ću se izraziti nema ništa od mene – ističe Kašibović.
Kada je riječ o bolesti i o tome kako je proživljava, kazala je da kada se njena sestra Amila razboljela, svi su bili usmjereni na nju i kada je Imela dobila dijagnozu, već su znali s čime se susreću, te na koji način se nositi s tim.
Podrška ljudi
– Imala smo podršku porodice i nekoliko prijatelja, jer čovjek kad dobije karcinom i tad se sve posloži. Nikog nisam ja dijelila, već su se svi podijelili gdje je kome mjesto. Imala sam tu nesreću da sam oboljela. Neki ljudi su izašli iz moga života, ali zahvaljujući toj bolesti, oni bitniji i važniji ljudi su ušli u moj život. Naše Udruženje „Renesansa“ su žene koje su oboljele od karcinoma dojke i nas ima stvarno puno, ali smo sve jedna za drugu. Uvijek smo tu što se tiče podrške, plakanja, smijeha – kazala nam je Imela.
Dodala je da kada se bojiš tog stranog i novog, bojiš se kako ćeš preživjeti, jako je bitno imati podršku ljudi i žena i koje su prošle ovo sve, ali ima i onih koje i dalje prolaze.
– Nažalost porodicu nemam. Ja imam samo mamu i mama ima mene. Obje smo oboljele od karcinoma dojke, obje se liječimo i obje smo na istoj terapiji. Ja nisam imala tu sreću da rodim dijete, niti ga mogu više roditi. Tako su mi rekli. Da biram, ili da rodim dijete ili da živim. Ja sam izabrala da živim. Bog je tako htio – istakla je Kašibović.
Dodala je da je olakšanje kada onkolog kaže da je sve okej nosi svoj danak i organizam sve pamti, ali nekako se kako kaže izbori.
Psihička priprema
– U Božije se ne možemo petljati. Bog najbolje zna kako će biti, ali naravno da postoji taj strah, pogotovo kad su te kontrole. Psihički se pripremam na deset dana prije kad trebam obaviti magnet. Kada dođe vrijeme da se ode onkologu, naravno da postoji strah da li se to proširilo, hoće li se vratiti. Svaki put kad te nešto zaboli ne znaš šta je, treba ići doktoru. Ja se već osmu godinu borim s tim i čovjek navikne da živi u tom strahu – rekla je Kašibović.