Ratko Mladić, pravosnažno osuđeni ratni zločinac, godinama je uspijevao izbjegavati međunarodnu pravdu zahvaljujući pomoći vojnih struktura, ratnih saboraca i članova porodice. Njegov put od zaštićenog gosta u vojnim odmaralištima do iznemoglog starca pronađenog iza vrata oronule sobe detaljno je opisao novinar Julian Borger u knjizi „Trag koljača“ („The Butcher’s Trail“).
Knjiga prati potragu za najtraženijim osobama optuženim za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući godine Mladićevog skrivanja i akciju u kojoj je konačno uhapšen.
Neočekivani gost u vojnom odmaralištu
U julu 1997. godine oficir Jugoslavenske armije Milan Gunj primio je hitan telefonski poziv u svom domu u Beogradu. Rečeno mu je da se na njegovom radnom mjestu događa nešto neuobičajeno i da mora odmah doći.
Gunjov posao mogao bi se opisati kao posao vojnog hotelijera. Karijeru je započeo kao vojni kuhar, a zatim napredovao do zadatka da se brine o vojnim odmaralištima namijenjenim visokim oficirima.
Pozvao ga je vojnik zaposlen u odmaralištu Rajac, smještenom u šumama centralne Srbije. U objekt su stigli neočekivani gosti. Vojnik nije želio telefonom objasniti o kome je riječ, ali je insistirao da Gunj što prije dođe.
Nekoliko trenutaka kasnije uslijedio je još jedan poziv. Ovoga puta nazvao ga je ađutant najvišeg generala Jugoslavenske armije, naredivši mu da odmah ode u Rajac i pobrine se za goste. Rečeno mu je da će sve saznati kada stigne.
Gunj je sjeo u automobil i krenuo prema jugu.
Nakon približno dva sata vožnje, u sumrak je stigao u Rajac. Na ulazu je zatekao desetak naoružanih muškaraca u civilnoj odjeći.
Razlog zbog kojeg je hitno pozvan nalazio se u prizemlju jednog od objekata. Ponašao se kao da komanduje cijelim odmaralištem. Gunj je odmah prepoznao krupnu figuru i lice koje je tokom rata u Bosni i Hercegovini vidio u stotinama televizijskih izvještaja.
Pred njim je stajao general Ratko Mladić.
„Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen“, prisjetio se Gunj.
„Prvo, zato što se sve događalo u mom objektu, a niko mi nije rekao da će se to dogoditi. Drugo, znao sam da je gospodin Ratko Mladić optužen za određene stvari pred Haškim tribunalom. U tom trenutku sam se uspaničio.“
Najtraženiji čovjek dobio vojnu zaštitu
Mladić je tada već bio optužen za neke od najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske nadgledao je opsadu Sarajeva i višegodišnju kampanju artiljerijskog i snajperskog terora nad stanovnicima grada.
Bio je i u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage pod njegovom komandom zauzele tadašnju zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija.
Predstavljajući se kao izvršilac nacionalne osvete, govorio je da je došlo vrijeme za osvetu „Turcima“. Istovremeno je preplašenim ženama, djeci i starijim osobama obećavao sigurnost, dok su njegove snage razdvajale muškarce i dječake od njihovih porodica.
U danima koji su uslijedili ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka. Međunarodni sudovi kasnije su pravosnažno utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid.
U trenutku kada se pojavio pred Gunjom, Mladić je bio jedan od najtraženijih ljudi na svijetu.
Šetnje šumom, šah i stoni tenis
Mladić i njegova pratnja ostali su u Rajacu približno mjesec. Potom su usred noći premješteni u drugi vojni objekt.
Novo skrovište bilo je u Stragarima kod Kragujevca. Riječ je o skrivenom vojnom kompleksu s bazenima, sportskim terenima i drugim sadržajima. U blizini se nalazila šuma s jelenima i muflonima, namijenjena ljubiteljima lova.
General Đorđe Ćurčin, Mladićev dugogodišnji prijatelj, opisao je kako je izgledao jedan uobičajen dan s haškim bjeguncem.
„Razgovarali smo, šetali šumom i igrali šah. Kartali smo se i igrali stoni tenis. Ručali bismo, a onda ponovo išli u šetnju“, ispričao je Ćurčin.
Vojne strukture ulagale su veliki napor kako bi Mladiću osigurale udoban život, ali i zaštitile ga od mogućeg hapšenja.
Cijelo odjeljenje poznato kao 30. kadrovski centar, prvobitno uspostavljeno radi brige o statusu i socijalnim pravima oficira iz RS, dobilo je zadatak da se brine o Mladiću.
„Postojala je nagrada od pet miliona dolara za Mladića i procijenjeno je da je neophodno formirati jedinicu koja će ga štititi od plaćenika i kriminalaca. U toj jedinici nalazilo se približno stotinu vojnika Republike Srpske“, rekao je Jovo Đogo, bivši oficir i Mladićev nekadašnji šef sigurnosti.
Vozač, kuhar, konobar i naoružani čuvari
Vlada Slobodana Miloševića uporno je negirala odgovornost Srbije za masovne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
Ipak, prema navodima iz Borgerove knjige, složen sistem zaštite organiziran za Mladića nakon rata pokazivao je koliko su bliske bile veze Beograda s bivšim komandantom VRS-a.
Pored velikog broja naoružanih čuvara, Mladić je imao vozača, kuhara i ličnog konobara. Svi su putovali zajedno s njim.
U tom periodu mnogo vremena provodio je i u Beogradu, u porodičnoj kući u Ulici Blagoja Parovića na Košutnjaku. Izlazio je u restorane i odlazio na nogometne utakmice.
Ljudi koji su mu pomagali da izbjegne hapšenje doživljavali su ga kao nacionalnog heroja. U njemu su vidjeli oličenje historijskih srpskih junaka, zanemarujući ili opravdavajući zločine za koje je bio optužen.
Ukoliko bi neko od njih pokazao kolebanje, navodno su mu pokazivane fotografije njegove djece kao upozorenje kakvu bi cijenu mogao platiti ako postane doušnik.
Tokom godina skrivanja Mladić je zavisio od nekoliko krugova zaštite. Prvo ga je čuvao vojni establišment Srbije, zatim grupa bivših oficira s kojima je ratovao u Bosni i Hercegovini, a na kraju članovi njegove porodice.
Od oficira JNA do komandanta VRS-a
Mladić je rođen u ratnim okolnostima i odrastao je u partizanskoj porodici u planinskom području jugoistočno od Sarajeva.
Njegov otac Neđo poginuo je 1945. godine u borbi protiv ustaša.
Nakon kratke obuke za limara, Mladić se prijavio u vojsku. Završio je oficirsku školu, a tokom karijere komandovao je jedinicama Jugoslavenske narodne armije na Kosovu i u Makedoniji.
Kada je 1991. počeo raspad Jugoslavije, Mladić je imao čin pukovnika. Poslan je u Hrvatsku, gdje je stekao reputaciju hrabrog, ali nepromišljenog oficira.
Kada se rat proširio na Bosnu i Hercegovinu, Mladić i drugi oficiri formalno su napustili JNA i prešli u novoformiranu Vojsku Republike Srpske.
Njihova misija bila je osvajanje teritorije i njeno trajno stavljanje pod srpsku kontrolu, dok su političke, vojne i logističke veze s Beogradom ostale snažne.
Mladić je u maju 1992. učestvovao u pokretanju opsade Sarajeva, koja će postati najduža opsada jednog glavnog grada u savremenoj historiji.
Zajedno s političkim liderom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem vodio je kampanju stvaranja etnički homogene teritorije RS.
Uprkos ratu, Mladić je vikende provodio sa suprugom Bosiljkom i djecom Darkom i Anom, koji su živjeli u Beogradu.
Porodična tragedija koju nije želio prihvatiti
U Mladićevom domu nije se smjelo razgovarati o ratu ili politici, ali je rat ipak razorio njegovu porodicu.
Njegova kćerka Ana bila je u ranim dvadesetim godinama. Prema navodima iz knjige, bila je u vezi s mladim ljekarom i aktivistom za ljudska prava koji je njenog oca smatrao ratnim zločincem.
Navodno joj je rekao da će je oženiti samo ako se odrekne oca. Ana nije mogla napustiti porodicu, ali se nije mogla odreći ni ljubavi i želje za brakom.
U martu 1994. godine uzela je očev omiljeni pištolj i izvršila samoubistvo.
Mladić nikada nije prihvatio zvaničan zaključak da mu je kćerka oduzela sebi život. Utjehu je tražio u teorijama zavjere i za njenu smrt optuživao neprijatelje.
Na taj način izbjegavao je suočavanje s vlastitom odgovornošću i dodatno produbljivao mržnju prema svima koje nije smatrao Srbima.
Pad Miloševića promijenio sve
Srpski generali prihvatili su zadatak skrivanja Mladića, ali se situacija promijenila nakon političkog pada Slobodana Miloševića.
Miloševićeva politika pretrpjela je poraze u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. San o velikoj Srbiji počeo se urušavati.
Milošević je izgubio vlast 5. oktobra 2000. godine, nakon čega je počela slabiti i zvanična zaštita koju je Mladić uživao.
Ćurčin se prisjetio da je Mladić napustio svoj dom iste noći kada je Milošević uhapšen. Kada ga je kasnije sreo, bivši komandant bio je zabrinut za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih najbližih ljudi.
Navodno je bio odlučan da se ne preda živ.
Shvatio je da ga Beograd više neće moći neograničeno štititi pa se preselio u vojnu bazu Krčmar kod Valjeva.
Bila je to utvrda iz vremena Josipa Broza Tita s podzemnim bunkerima i snažnim sistemom zaštite.
Vojska izvela lažne racije
Mladić je penzioniran iz vojske u martu 2002. godine. Srbija je već narednog mjeseca ozvaničila saradnju s Haškim tribunalom.
Period u kojem je bjegunac živio udobnim životom na račun vojske približavao se kraju.
Generali su mu nevoljko saopćili da mora napustiti bazu Krčmar. Mladić je to prvobitno odbio i naredio tjelohraniteljima da ostanu na svojim položajima.
Vojska je potom organizirala lažne racije kako bi ga uvjerila da više nije siguran i natjerala ga da ode.
Mladić je 1. juna konačno popustio i dogovorio siguran izlazak. Vojska mu je osigurala konvoj kojim je prebačen na novu lokaciju.
Skrivanje u stanovima na Novom Beogradu
Nakon što je izgubio institucionalnu vojnu zaštitu, Mladićeva mreža pomagača svela se na nekoliko ratnih saboraca iz Bosne i Hercegovine.
Mrežu je predvodio Jovo Đogo, bivši pukovnik VRS-a i odani Mladićev saradnik. On je iznajmljivao stanove u kojima se bjegunac skrivao na Novom Beogradu.
Zelene površine, šetnje i privilegirani život u vojnim objektima zamijenjeni su zatvorenim prostorom beogradskih stambenih blokova.
„Nakon što je vojska rekla da ga više neće čuvati, otišao je Jovi Đogi i malom timu koji se brinuo o njemu“, ispričao je Mladićev advokat Miloš Šaljić.
„Na Novom Beogradu sjedio je u stanu. Donosili su mu hranu i novine, a porodica ga nije smjela posjećivati.“
Stanovi su morali ispunjavati precizne sigurnosne uslove.
„Morali su se nalaziti u velikoj zgradi, ali ne na prvom spratu. Tražio se stan na posljednjem spratu, u objektu bez čuvara i nadzornih kamera“, prisjetio se Miodrag Miki Rakić, saradnik predsjednika Srbije zadužen za koordiniranje potrage.
Nakon nekoliko mjeseci pronađen je odgovarajući stan u Ulici Jurija Gagarina.
Mladić je tada živio relativno blizu Radovana Karadžića, koji se također skrivao u Beogradu. Ipak, nikada se nisu susreli.
Njihovi odnosi više nisu bili dobri, a istražitelji su vjerovali da se njihove mreže podrške nisu preklapale.
Karadžić se skrivao pred svima, Mladić iza zaključanih vrata
Dvojica najtraženijih haških bjegunaca izabrala su potpuno različite strategije.
Karadžić je promijenio izgled, pustio dugu kosu i bradu te se pod lažnim identitetom predstavljao kao stručnjak za alternativnu medicinu. Praktično se skrivao pred očima javnosti.
Mladić je, s druge strane, primjenjivao vojnu disciplinu. U stanovima je zabranio mobilne telefone i veoma rijetko izlazio. Ponekad bi prošetao sa sinom Darkom.
Bio je izuzetno zahtjevan gost.
Svakog jutra tražio je toplo mlijeko i med. Hrana je morala biti svježa i kupljena istog dana kada će biti pripremljena. Ostaci ručka morali su biti bačeni.
Njegovi pomagači kupovali su voće i povrće na različitim mjestima kako ne bi izazvali sumnju trgovaca i komšija.
Mladić se svakodnevno brijao i redovno šišao.
Kada su ga pitali zašto toliko pažnje posvećuje izgledu dok se skriva, odgovorio je: „Kako izgledaš na dan smrti, tako te vječnost pamti.“
Posebno je vodio računa o zubima, ali se istovremeno plašio da bi posjeta stomatologu mogla otkriti njegov identitet i skrovište.
Ubistvo Zorana Đinđića pojačalo strah
Takav način života trajao je do marta 2003. godine, kada je ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić.
Nakon atentata započela je velika policijska operacija usmjerena protiv kriminalnih i sigurnosnih struktura.
Mladić više nije želio da tjelohranitelji borave s njim. Kontakt s vanjskim svijetom održavao je preko samo jedne osobe koja je znala njegovu lokaciju.
Prema navodima iz knjige, postojale su sumnje da je nekoliko osoba ubijeno kako bi njegovo skrovište ostalo tajno.
Smrt dvojice gardista i uništeno mjesto zločina
Dana 5. oktobra 2004. vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović pronađeni su mrtvi u vojnom objektu na Topčideru.
Brza vojna istraga zaključila je da su se posvađali, nakon čega je jedan ubio drugog pa izvršio samoubistvo.
Civilna istraga naišla je na brojne prepreke, a mjesto zločina u međuvremenu je bilo uništeno i kompromitirano.
Prema tvrdnji beogradskog advokata koji je učestvovao u civilnoj istrazi, jedan obavještajni pukovnik prišao je članu komisije i zaprijetio mu riječima: „Imaš dvije lijepe kćerke. Zašto praviš problem?“
Civilna komisija na kraju je zaključila da je gardiste ubila treća, nepoznata osoba.
Njihove porodice godinama su tvrdile da su vojnici stradali zato što su saznali da se Ratko Mladić skriva u podzemnim tunelima ispod kasarne.
Ta tvrdnja nije pravosnažno dokazana, ali je dodatno produbila sumnje u povezanost dijela vojske s njegovim skrivanjem.
Policajac mu pokucao na vrata
Mladić se do sredine 2005. godine skrivao u različitim stanovima u Ulici Jurija Gagarina.
Postajao je sve nervozniji.
U septembru iste godine policajac mu je, istražujući potpuno drugi slučaj, pokucao na vrata. Mladić tada nije otkriven, ali je incident pokazao koliko je njegovo skrovište postalo nesigurno.
U decembru 2005. preselio se u selo Ljuba kod Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih pomagača imao vikendicu.
Boravak u Ljubi kratko je trajao jer je riječ o maloj sredini u kojoj je prisustvo nepoznate osobe bilo teško sakriti.
Istog mjeseca uhapšeni su Jovo Đogo i još nekoliko Mladićevih saradnika.
Mladić je tada odmah prekinuo kontakte s dotadašnjim pomagačima.
Na vrata zeta došao s automatom i dva pištolja
U noći 4. februara 2006. pojavio se pred stanom svog zeta Krste Jegdića u predgrađu Beograda.
Preko interfona predstavio se kao čovjek iz Bosne, zbog čega je Jegdić pomislio da mu dolazi brat.
Kada je otvorio vrata, ugledao je Ratka Mladića s ruksakom i torbom. U njoj su se nalazili automat Heckler & Koch i dva pištolja.
Mladić je tada već bio nervozan i fizički oslabljen, ali je odmah počeo izdavati naređenja.
Jegdićevom sinu naredio je da otjera vozača koji ga je dovezao. Dok je dječak bio izvan stana, Mladić je komentirao da bi mu život bio ugrožen ako neko sazna da se on tu nalazi.
Jegdićeva supruga burno je reagirala. Poručila je da čovjek koji prijeti njenom djetetu ne može ostati u njihovom domu.
Jegdić je zatim ponudio da ga odveze do kuće njegovog brata Miroslava u Maloj Moštanici.
Miroslav je kasnije napustio Srbiju zbog povezanosti s Mladićem, a kuća je ostala prazna.
Porodica godinama pokušavala prodati kuću
Kada je Julian Borger 2013. posjetio Malu Moštanicu, susreo je Đuku Jegdić, Miroslavovu snahu.
Ona je u početku pomislila da su Borger i prevodilac agenti za nekretnine iz Beograda jer je porodica godinama pokušavala prodati kuću.
Odbila je priznati da je pripremala hranu za Mladića i tvrdila da je priču o njegovom boravku saznala tek nakon hapšenja.
Kasnije je ipak ispričala da joj je suprug Vukašin govorio kako se Mladić skriva u Miroslavovoj kući, ali mu nije vjerovala.
„Imao je halucinacije i mislila sam da je i to samo još jedna od njih. Bio je uvjeren da je viđao razne ljude“, kazala je.
Prisjetila se i kako su jednom došli pripadnici sigurnosnih službi i odveli nju i supruga.
„Nismo mogli upozoriti petnaestogodišnjeg sina, koji je mislio da smo jednostavno nestali“, ispričala je.
Akcija koja je možda trebala upozoriti Mladića
U aprilu 2006. pripadnici Bezbjednosno-informativne agencije rano ujutro upali su u Malu Moštanicu.
Mladić ih je vidio i vjerovatno pomislio da je njegovo bjekstvo završeno.
Ipak, agenti nisu ušli u kuću u kojoj se on nalazio, nego u dom Vukašina Jegdića.
„Ta akcija bila je ili strašno glupa ili namjerna, izvedena kako bi Mladić bio upozoren da mora otići“, rekao je jedan strani istražitelj koji je učestvovao u potrazi.
Mladić je pobjegao kroz stražnja vrata i sakrio se u šumi. Vratio se tek narednog jutra.
Nekoliko dana kasnije zauvijek je napustio Malu Moštanicu.
Posljednje skrovište u oronuloj kući
Život Ratka Mladića kao bjegunca završio je u oronuloj kući njegovog rođaka Branislava u Lazarevu, selu na sjeveru Srbije.
Živio je u jednoj sobi pretrpanoj stvarima, koju je grijala mala električna grijalica.
Branislav ga je jednog dana pronašao kako leži na podu. Vjerovalo se da je doživio moždani udar, ali je Mladić odbio otići u bolnicu jer bi time gotovo sigurno bio otkriven.
Njegova izolacija postala je potpuna. Nije viđao suprugu ni sina, ali ga je upravo vezanost za porodicu na kraju odala.
Unuke je gledao kroz prozor
Dana 6. maja 2008. Mladićev sin Darko doveo je djecu Anastasiju i Stefana u Lazarevo kako bi posjetili rođake.
Porodično okupljanje održavalo se u kući jednog od Mladićevih rođaka, ali su Darko i njegova porodica svratili i do Branislavove kuće.
Ušli su u dvorište i približno 20 minuta stajali bez očiglednog razloga. Njihovo ponašanje primijetio je policajac koji ih je pratio.
Tek nakon Mladićevog hapšenja postalo je jasno šta se dogodilo.
„Gledao ih je kroz prozor. Nije bio dobro. Nije mogao dopustiti da ga djeca vide, ali on je želio vidjeti njih“, kazao je Boris Tadić.
Nakon toga Mladićeva porodica je za tri dana dva puta telefonom kontaktirala Lazarevo.
„Zašto dva puta? To nas je na kraju odvelo do Mladića“, rekao je Tadić.
Specijalci upali u zoru
U zoru 26. maja 2011. godine specijalna policija ušla je u Lazarevo i započela akciju u kući Mladićevog rođaka.
Dvojica policajaca popela su se uz stepenice. Jedna vrata nisu mogli otvoriti, zbog čega su zaključili da ih neko drži s druge strane.
Provalili su u prostoriju i ugledali prljavu, neurednu sobu. Iza vrata se skrivao starac s crnim kačketom.
Zatražili su njegove dokumente.
Starac im je predao lične isprave na ime Ratka Mladića.
Policajci nisu mogli vjerovati šta vide. Iznureni i bolesni čovjek pred njima nije ličio na snažnog generala s ratnih snimaka.
„Ko si ti?“, upitali su ga.
„Našli ste onoga kojeg tražite“, odgovorio je prkosno.
„Ja sam Ratko Mladić.“
Bio je to kraj njegovog četrnaestogodišnjeg skrivanja koje Borger prati u knjizi, odnosno gotovo šesnaest godina izbjegavanja međunarodne pravde od prve haške optužnice.
Tražio od rođaka da ga ubije
Mladić je ranije navodno tražio od Branislava da ga ubije ako policija dođe po njega.
Branislav je tog jutra također uhapšen. Kasnije je rekao da nikada ne bi mogao ubiti svog rođaka.
To nije mogao učiniti ni sam Mladić.
Njegov automat Heckler & Koch pronađen je u sobi među prljavim čarapama.
Poziv koji je Tadić godinama čekao
Boris Tadić je vježbao tog jutra kada ga je nazvao Saša Vukadinović, tadašnji direktor BIA-e, koji se nalazio u Washingtonu.
„Mislim da smo uhvatili Mladića“, rekao mu je Vukadinović.
Uhapšeni je u tom trenutku već bio u vozilu na putu prema Beogradu.
Tadić je bio ushićen. Potraga za Mladićem obilježila je veliki dio njegovog predsjedničkog mandata, tokom kojeg je bio pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice.
Ako je uhapšeni zaista bio Ratko Mladić, to je za Tadića predstavljalo jedan od najvećih trenutaka njegove političke karijere.
Zatražio je da se uradi DNK analiza, ali mu je rečeno da bi se na rezultate čekalo nekoliko dana.
„Kakve dokaze imate?“, upitao je Tadić.
„Ljudi koji su ga uhapsili kažu da je to on. Poslat ćemo fotografije čim stignu u Beograd“, odgovorio je Vukadinović.
Fotografije su stigle približno sat kasnije. Preuzete su, odštampane i odnesene predsjedniku Srbije.
Tadić ih je pogledao samo jednom.
„To je Ratko Mladić“, zaključio je.
Advokat ga nije mogao prepoznati
Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu pozvao je advokata Miloša Šaljića da dođe i vidi svog nekadašnjeg klijenta.
Kada je ušao u ćeliju, ostao je šokiran Mladićevim izgledom.
„Mladić je bio plav. Njegova usta i lice bili su u čudnom položaju. Ne bih ga prepoznao da sam ga sreo na ulici“, rekao je Šaljić.
Kada je ugledao advokata, Mladić je ustao, zagrlio ga i zaplakao.
Pitao je hoće li ga ubiti
Sljedećeg jutra Miodrag Miki Rakić donio mu je doručak i fotografije porodice.
„Bio je prestravljen. Pitao me hoću li ga ubiti“, prisjetio se Rakić.
„Rekao sam mu da neću i da sam mu donio hranu.“
Rakić je pokušao iskoristiti taj trenutak kako bi od Mladića dobio informacije o ljudima koji su činili njegovu mrežu podrške.
Mladić je ljutito odgovorio:
„Imate mene. Šta hoćete od tih ljudi? Sve su žrtvovali zbog mene. Ostavite ih na miru.“
Posljednji odlazak na grob kćerke
Advokat je pokušao odgoditi Mladićevo izručenje Haškom tribunalu, tvrdeći da je njegovo zdravstveno stanje izuzetno teško.
Taj pokušaj nije uspio.
Srbijanski sudija ipak je prihvatio zahtjev da Mladiću bude omogućena posjeta grobu njegove kćerke Ane.
Dobio je približno 45 minuta. Policajci i drugi pratioci stajali su na određenoj udaljenosti, praveći sigurnosni prsten oko njega.
„Mogli ste vidjeti kako mu se usne pomjeraju“, ispričao je Rakić.
„Razgovarao je s njom.“
Nekoliko dana kasnije Mladić je izručen u Haag.
Čovjek kojeg su godinama štitile vojne strukture, ratni saborci i porodica konačno se našao pred sudom. Pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija, prisilnog premještanja stanovništva, teroriziranja građana Sarajeva, protivpravnih napada na civile i uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.