Licemjerje na stadionu: BiH – Izrael, utakmica bez memorije, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
U Mostaru je juče odigrana utakmica mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Izraela.
Rezultat je bio nevažan – 0:0. Ono što je važnije jeste činjenica da se igralo bez publike, u tišini koja odzvanja mnogo glasnije od bilo koje navijačke pjesme.
I u toj tišini krije se pitanje koje Bosna i Hercegovina očigledno izbjegava: jesmo li zaboravili Srebrenicu, opsadu Sarajeva, logore, izbjegličke kolone? Jesmo li zaboravili embargo na oružje, kojim je međunarodna zajednica hladnokrvno vezala ruke jednoj napadnutoj državi, dok su zločinci slobodno trgovali oružjem?
Kako danas, trideset godina kasnije, igrati utakmicu protiv Izraela, države čije ruke nisu manje krvave kada se govori o genocidu nad Palestincima? Može li bosanskohercegovački fudbal zaista živjeti u vakuumu, kao da se historija ne tiče sporta? Kao da sport nema veze sa moralom, pravdom i ljudskim sjećanjem?
Nije ovdje problem samo u Savezu, igračima ili FIFA-i. Problem je u nama. Našoj kolektivnoj šutnji. Na našoj spremnosti da se pravimo da nismo vidjeli, da ne pamtimo, da ne osjećamo. To je ono isto licemjerje koje nas guši i u svakodnevnom životu: svi kukamo na politiku, a svi trčimo za sitnim interesima; svi plačemo nad Srebrenicom jednom godišnje, a već sutradan je zaboravljamo; svi vičemo o pravdi, a okrećemo glavu kad je pravda skupa.
Igra protiv Izraela nije bila obična utakmica. Bila je ogledalo. U njemu smo vidjeli vlastito lice – lice naroda koji šuti, lice naroda koji se miri s poniženjem, lice naroda koji se sjeća samo kada je zgodno za govor na godišnjici.
Da li smo zaboravili? Jesmo! I ne samo da smo zaboravili – mi smo pristali. A to je mnogo gore. I boli, poručuje Osmančević.
