Srbijanski pisac i sociolog Stefan Simić posjetio je danas, 10. februara, muzej “Opsade Sarajeva” i muzej posvećen stradanjima u Srebrenici te podijelio na društvenim mrežama emotivne i potresne utiske nakon tih posjeta.
U muzeju posvećenom Srebrenici, Simić je, kako piše, ostao “zarobljen u prizorima stradanja”.
“Samo sam sjeo i gledao slike, slušao iskustva preživjelih. Nisam mogao da hodam. Nisam mogao da se pomjerim. Nisam mogao ništa, zarobljen u tim prizorima stradanja. Sve vrijeme su na velikom ekranu išle slike – ne rata, nego svakodnevnog života ljudi. Kako je odlazak po vodu nekad bio odlazak u smrt.
Sva osjećanja pomiješana, a najgore je osjećanje ono da još uvek ima ljudi koji bi to ponovo radili, zaluđeni u svojim mržnjama. I to boli”, poručio je Simić.
Istakao je da ne boli samo ono što je bilo, nego “ono što bi neki radili ponovo”.
“Pritom, Sarajevo je bilo najpitomiji grad u Jugoslaviji. Dragi, duševni ljudi. Prelijepe žene. Djeca kao iz nekog filma”, dodao je.
U muzeju su, navodi dalje, izložene njihove lične stvari: školski pribor, tene, lopte, igračke.
“Ljudi nisu preživjeli, ali njihove stvari jesu. Neki moj vršnjak, što je stradao… Skupljali smo iste sličice fudbalera, imali smo istu loptu. Sve isto, samo što je njega pogodio metak dok se igrao, a ja, za to vrijeme, i mnogi moji vršnjaci, nismo ni znali šta se dešava.
Živjelo se bez vode, struje. Živjelo se iz inata, iz prkosa, ponosa. Priča jedna žena kako je list od tikve podijelila na tri dijela, kao najveći specijalitet na svijetu.
Jedno jaje više je vrijedilo nego danas deset ručkova zajedno. O mnogo čemu moglo je samo da se sanja. Bilo je nepristojno tražiti čašu vode. Grad tolikih velikana, za par godina, po načinu života,
vraćan je u srednji vijek. Očekivalo se da se ljudi isele, predaju. Nisu. Sarajevo jeste bilo opkoljeno, ali nije osvojeno”, naveo je.
Zatim se osvrnuo na to kako su na jednom zidu muzeja izložene fotografije muškaraca stradalih u Srebrenici.
“Ko zna koliko stotina fotografija. Gledam te ljude, imali su godina, mnogi, kao i ja sada. Ni na jednom tom licu nisam vidio zlo, mržnju. Streljani i zakopani, da se mnogima još nije našao trag.
Dok hodam Sarajevom, gledam u okolna brda, koja su sa svih strana. Sa svakog je mogao da doleti metak. Zašto? Eto, tako. Nekome se moglo. Nekima se moglo. Dok su se u Srbiji slavile pobjede košarkaša tih dana, divljao turbo folk, povampirilo se četništvo.
Neko je bukvalno umirao, u najboljim godinama, dok je većinu drugih bilo briga”, piše Simić.
Svoju objavu je zaključio citatom popularnog Zdravka Čolića koji, na neki način, sumira stanje apatije i opuštanja, dok se u isto vrijeme dešavaju nezamislive tragedije.
“Što kaže Čola, malo pojačaj radio”, zaključio je Stefan Simić