Ukidanje američkih sankcija Miloradu Dodiku i njegovim najbližim saradnicima, prema svemu sudeći, nije bilo motivirano željom za podrškom političkom teatru, već nastojanjem da se privremeno smanje nestabilnost i političke tenzije u regionu koji i dalje predstavlja jedno od najosjetljivijih sigurnosnih žarišta u Evropi. U tom kontekstu, cilj Sjedinjenih Američkih Država bio je deeskalacija, a ne finansiranje onoga što se u političkim krugovima opisuje kao „lutkarska predstava“.
Iako vlasti Republike Srpske formalno mogu tvrditi da poštuju nepisane američke uslove koji su pratili ublažavanje sankcija, ključno pitanje ostaje otvoreno: kako će administracija predsjednika Donald Trump reagovati u trenutku kada se prekrši suština tog dogovora, odnosno njegov duh.
Američki magazin Washington Examiner u opširnoj analizi političke krize u Bosni i Hercegovini, objavljenoj nakon izbora za predsjednika Republike Srpske i odluke o ukidanju sankcija Dodiku i njegovom krugu, podsjeća da Trump ne pokazuje sklonost dugotrajnoj toleranciji prema potezima koje doživljava kao manipulaciju, te da se ne ustručava ponovo posegnuti za snažnim i kaznenim mjerama.
Novi predsjednik, stari centar moći
U tekstu pod naslovom „Novi problemi za Bosnu nakon ukidanja sankcija srpskom lideru“, autor konstatuje da je Republika Srpska formalno dobila novog predsjednika, ali da je stvarna politička moć ostala nepromijenjena.
„Republika Srpska je nedavno održala izbore i, iako postoji novi predsjednik, šef ostaje isti – Milorad Dodik“, navodi se u analizi.
Autor podsjeća da je Dodik, kojeg su visoki predstavnik i pravosudne institucije Bosne i Hercegovine označile kao nepodobnog za obavljanje funkcije, formalno odstupio s mjesta predsjednika, ali je vlast prenio na pažljivo odabranog nasljednika. Time je, prema ocjeni analitičara, zadržao potpunu kontrolu nad političkim procesima u entitetu.
Zaključak teksta je sumoran: Bosna i Hercegovina se, kako se navodi, suočava s nastavkom korupcije, institucionalne fragmentacije, dubokih političkih podjela i etničkih tenzija koje već tri decenije predstavljaju ozbiljnu prepreku stabilnosti i razvoju države.
Politika sukoba kao model djelovanja
Analiza ističe da je Dodik svoju političku karijeru gradio na kontinuiranom podsticanju sukoba između institucija Republike Srpske i državnog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. U više navrata zagovarao je referendume koji bi vodili ka otcjepljenju entiteta ili potpunom odbacivanju državnih institucija.
Podsjeća se i na brojne istrage zbog korupcije, optužbe o vezama s kriminalnim strukturama, kao i na njegove javne nastupe u kojima se hvalio bliskim kontaktima s ruskim predsjednikom Vladimir Putin. Dodik je, navodi autor, više puta javno ponavljao narativ Moskve prema kojem je ruska agresija na Ukrajinu „potpuno opravdana“.
Sankcije kao ograničenje, ne rješenje
Prema pisanju magazina, odgovor Dodika i njegove porodice na sankcije bio je pretvaranje postojećih političkih i ekonomskih mreža u sofisticirani sistem za njihovo zaobilaženje.
Uprkos tome, administracija Donalda Trumpa je u oktobru odlučila ukinuti sankcije. Gotovo istovremeno, i to kako se naglašava „u koordinaciji“, Dodik se formalno povukao s funkcije predsjednika, omogućio održavanje izbora, dok su vlasti Republike Srpske povukle ranije usvojene neustavne zakone.
Autor ovaj slijed događaja opisuje kao klasičan primjer quid pro quo aranžmana, kojim je okončan višemjesečni politički zastoj između Dodika i državnih institucija.
Problemi ostaju i bez formalnog povlačenja
Međutim, analiza upozorava da se problemi Bosne i Hercegovine ne završavaju Dodikovim formalnim odstupanjem. Uz finansijski kriminal, Dodik i drugi srpski nacionalistički akteri nastavili su promovirati politiku secesionizma, produbljivanja etničkih podjela i otvorenog približavanja Rusiji.
Takav kurs, ističe se, ne predstavlja samo unutrašnju destabilizaciju Bosne i Hercegovine, već i regionalnu sigurnosnu prijetnju, kao i potencijalni izazov za Evropsku uniju.
Autor podsjeća da je riječ o zemlji koja se još uvijek oporavlja od ratnih zločina i genocida, te da Dejtonski mirovni sporazum, iako ključan za okončanje rata, predstavlja krhak temelj mira. „Prijetnja etničkog nasilja nikada nije daleko“, upozorava se.
Izbori bez Dodika – ali pod njegovom sjenom
Iako Dodikovo ime nije bilo na glasačkom listiću na posljednjim izborima, kampanju su obilježili identični nacionalistički narativi, politička agitacija, niska izlaznost i optužbe za manipulacije izbornim procesom.
Pobjedu je odnio njegov lično izabrani nasljednik Siniša Karan, dok je Dodik, prema analizi, zadržao ulogu stvarnog centra moći.
Autor povlači paralelu s ruskim modelom vlasti iz perioda kada je Dmitrij Medvedev formalno obavljao funkciju predsjednika, dok je suštinsku kontrolu zadržao Putin. Dodik je, podsjeća se, čak i tokom kampanje poručivao da je glas za Karana zapravo „glas za mene i politike koje smo do sada provodili“.
Poruka iz Washingtona
Bez mehanizama finansijske i političke kontrole koje su sankcije omogućavale, autor upozorava da bi moglo doći do jačanja nacionalističke retorike, porasta korupcije i novih destabilizirajućih poteza.
„Sada znaju da se suočavaju sa smanjenim rizikom od posljedica za svoje postupke. Sjedinjene Američke Države moraju ostati budne i spremne dokazati da to nije slučaj“, navodi se u analizi.
Podsjećajući na Dodikovu izjavu da će Zapad sada „dobiti dva Dodika“, autor zaključuje da je američki cilj vjerovatno bio privremeno smanjenje tenzija, a ne dugoročno tolerisanje političkih manipulacija.
Na kraju se ističe da iskustva iz trgovinskih pregovora s Kinom jasno pokazuju da Donald Trump nema dilema kada procijeni da je prevaren ili da se dogovor svjesno zloupotrebljava – tada ponovni povratak oštrih sankcija ostaje sasvim realna opcija.