Milorad Dodik je za rusku agenciju TASS iznio tvrdnju da je Volodimir Zelenski navodno pokušao kupiti oružje od “Bošnjaka u BiH” vrijedno 400 miliona dolara.
Kaže Dodik: Republika Srpska nije dala odobrenje, Ukrajina je navodno već platila avans, a sada će, po njegovoj priči, neko imati pravne probleme jer posao nije isporučen. TASS je to prenio kao Dodikovu izjavu, ali zasad nema javno dostupnih dokaza koji potvrđuju cijelu priču.
I tu počinje balkanska komedija u tri čina.
Prvi čin: Dodik ode ruskim medijima i kaže ono što ruska publika voli čuti.
Drugi čin: krivci su, naravno, “Bošnjaci”.
Treći čin: Republika Srpska je, po njemu, toliko principijelna da “nijedan šaržer” ne bi završio u Ukrajini.
Čovjek kad to čuje, pomisli da se na Balkanu ne izvozi ni konzerva graha bez moralnog seminara.
Kad se moral prodaje na veliko, a municija ide preko posrednika
Problem Dodikove priče nije samo u tome što je dramatična. Problem je što dolazi iz političke kuhinje u kojoj se istina često sjecka kao luk: malo suza, malo dima, pa ko šta proguta.
Jer dok Dodik Rusima glumi čuvara principa i zaklinje se da “njegovi” ne bi dali ni šaržer, šira priča o regionu je mnogo prljavija. Reuters je pisao da je Rusija optužila Srbiju da municiju šalje Ukrajini preko posrednika, uključujući firme i rute kroz druge zemlje. Srbija je najavljivala istrage i tvrdila da ne izvozi direktno u Ukrajinu, ali priča o municiji koja završava tamo nije nova.
Financial Times je ranije izvijestio da je oko 800 miliona eura municije iz Srbije završilo u Ukrajini preko trećih zemalja od početka ruske invazije. Vučić je u toj priči govorio da Srbija izvozi municiju, ali da ne izvozi direktno ni Ukrajini ni Rusiji, nego drugim kupcima, pa “šta oni dalje rade s tim” — to je, otprilike, njihov posao.
I sad dolazimo do satire koja se sama piše: kad neko drugi navodno prodaje oružje, to je izdaja, zavjera i moralna propast. Kad “naši” izvoze municiju koja preko tri ćoška završi tamo gdje ne treba, onda je to ekonomija, industrija, ugovor i “mi nismo znali gdje će završiti”.
Primjer iz života: kafanski patriota
To vam je kao onaj čovjek u kafani koji viče da niko ne smije piti, jer je alkohol zlo. A onda ga poslije ponoći nađeš iza šanka kako prodaje rakiju u kanisterima, ali kaže: “Nisam ja nikome sipao u čašu, samo sam prodao ambalažu.”
Dodikova izjava zato više liči na političku predstavu nego na ozbiljno razotkrivanje. Možda nešto postoji, možda ne postoji. Ali ako iznosiš optužbu od 400 miliona dolara, onda ne donosiš samo mikrofon TASS-a. Doneseš dokumente, ugovore, imena firmi, datume, trag novca.
Bez toga, to je samo još jedna balkanska epizoda: “Vjerujte meni, svi drugi su krivi.”
A najtužnije je što se ovakve priče uvijek serviraju narodu kao dokaz patriotizma. Jedni glume moralne stražare, drugi trgovce stabilnošću, treći se kunu u neutralnost, a na kraju običan čovjek ostane da se pita: ko ovdje više laže — onaj što prodaje, onaj što negira ili onaj što se pravi da ne vidi?
Jak kraj: Kad političar počne brojati tuđe šaržere, prvo ga treba pitati gdje su završili njegovi računi.
Napomena: Dodikove tvrdnje o navodnom ukrajinskom pokušaju kupovine oružja od “Bošnjaka u BiH” treba tretirati kao nepotvrđene dok se ne pokažu javni dokazi. Satira je usmjerena na političku izjavu i licemjerje u regionalnoj trgovini oružjem, ne na narode.