Mostarski gvardijan fra Mario Knezović kaže da se BiH realno nije plasirala na Svjetsko prvenstvo i da je to šarena laža?! Iako baš realnost kaže da je Bosna i Hercegovina učesnik Svjetskog prvenstva. Ipak, u jednom studiju stvara se paralelna stvarnost u kojoj je sve to “šarena laža”. U tom slučaju govorimo, na žalost, o bolesti.
Čudna je stvar nacionalizam kada uđe pod mantiju. Još čudnija kada se nastani u čovjeku koji bi trebao biti glas razuma, pomirenja i istine. Tada počinje tiha zamjena stvarnosti konstrukcijama, činjenica željama i hiperbolama, a vlastite frustracije proglašavaju se objektivnim pogledom na ovaj svijet.
Upravo zato izjava fra Maria Knezovića mostarskog gvardijana i župnika da se Bosna i Hercegovina “realno nije plasirala na Svjetsko prvenstvo” predstavlja mnogo više od jedne nespretne sportske opaske. Ona otkriva stanje duha u kojem je nacionalistička ideologija toliko duboko nagrizla svijest jedne osobe da čovjek prestane vjerovati vlastitim očima i stvarnosti oko sebe.
Neprijatno je, baš je neprijatno!
Na semaforu piše da je Bosna i Hercegovina pobijedila Italiju. FIFA kaže da je Bosna i Hercegovina učesnik Svjetskog prvenstva na sjevernoameričkom kontinetu. Kvalifikacije su završene na terenu, po pravilima koja su važila za sve reprezentacije svijeta. Ipak, u jednom mostarskom studiju stvara se paralelna stvarnost u kojoj je sve to “šarena laža”.
Malo mi je neprijatno i pisati ovu kolumnu, ali etio-mora se!
VEZANI ČLANAK: Iz Mostara stiže nezapamćena nebuloza: “Laž je da se BiH plasirala na SP”
Kada neko ko propovijeda Evanđelje počne uređivati stvarnost prema nacionalističkim željama, tada problem odavno više nije fudbal, a ni Evanđelje.
Tada govorimo, na žalost, o bolesti.
Jer kako drugačije objasniti čovjeka koji odbija priznati činjenicu samo zato što mu se ne uklapa u političku ili etničku sliku svijeta?
Šta to fra Maria svrbi?
Ako ćemo slijediti tu logiku, onda ni Njemačka 1998. nije igrala na pravom prvenstvu jer je FIFA povećala broj učesnika sa 24 na 32 reprezentacije. Onda ni Hrvatska nije osvojila bronzu na “pravom” Mundijalu, niti je pola svjetskih prvaka kroz historiju igralo pod jednakim kriterijima. Danska, onda nikada nije bila evropski prvak, jer se nije ni plasirala, pa je ušla kao zamjena. I sve tako…
Historija sporta je historija promjena. Mijenjala su se pravila, broj učesnika, sistemi takmičenja, lopte, ofsajd, VAR, broj izmjena, pa čak i kontinenti domaćini. Jedino što se nije promijenilo jeste jedna jednostavna činjenica: na Svjetsko prvenstvo odlazi onaj ko izbori plasman na terenu.
Bosna i Hercegovina upravo je to učinila. Ona i resto reprezentacija koje su se plasirale. Opet mi je naprijatno što ovo pišem, ali mora se.
Ali nacionalizam traži nešto drugo. On, ovaj put u obličju fra Maria, ne može podnijeti sliku hiljada ljudi koji zajedno slave, djece koja mašu zastavama, navijača različitih prezimena koji pjevaju istu pjesmu, fan zona i radosti svijeta. Svaki trenutak zajedništva za njega predstavlja opasnost jer ruši zidove na kojima decenijama gradi vlastiti identitet.
Zato se mora relativizirati uspjeh.
Ako Bosna i Hercegovina pobijedi, pobjeda onda vrijedi manje, šta li? Ako Bosna i Hercegovina ode na Svjetsko prvenstvo, onda to nije “pravo“ prvenstvo. Ako se ljudi raduju, radost postaje iluzija. Ako reprezentacija ujedini zemlju, valja objasniti da je riječ o prevari.
Taj obrazac odavno je poznat.
Godinama se pokušava dokazati da Bosna i Hercegovina nije prava država, da nema pravi identitet, pravu historiju, pravu kulturu, prave institucije. Sada smo stigli do apsurda u kojem nema ni pravo Svjetsko prvenstvo ili je učešće dovedeno u pitanje.
Koliko mržnje čovjek mora skupiti u sebi da bi mu reprezentacija vlastite zemlje postala neprijatelj? Hajde da je to rekao pijani neoustaša ili neočetnik ispred kakve zadruge, ali ni oni to ne potežu. Ali crkveni velikodostojnik, et o je već previše.
Jer posebno zabrinjava činjenica da takve riječi dolaze upravo od jednog fratra. Od čovjeka kojem bi svaki uspjeh ljudi među kojima živi trebao biti razlog za radost, a svaka podjela povod za zabrinutost. Uloga vjerskog autoriteta nije proizvodnja dodatnih rovova nego njihovo zatrpavanje.
Jer pastva sluša.
Mlada osoba koja čuje takvu izjavu ne dobija lekciju o sportskim kriterijima. Dobija poruku da zajednički uspjeh nema vrijednost, da je obesmišljen, da zajednička država zaslužuje podsmijeh i da se stvarnost može prekrajati prema nacionalnim potrebama.
Ovako se pljuje po sopstvenoj vjeri
Tako se vjera pretvara u ideološki megafon, a propovijed u politički komentar.
Na kraju strada upravo religija.
Ljudi prestaju razlikovati Evanđelje od dnevne politike, vjeru od navijanja i ljubav prema bližnjem od pripadnosti plemenu. Umjesto univerzalne poruke ostaje lokalna ideologija, umjesto Kristovog poziva na zajedništvo ostaje beskrajno brojanje krvnih zrnaca.
Svaka takva izjava ostavlja mrlju na onima koji svoju vjeru žive časno, skromno i dostojanstveno. Hiljade fratara, svećenika, imama i pravoslavnih sveštenika svakodnevno pokušavaju graditi mostove među ljudima, dok jedna televizijska rečenica može srušiti godine njihovog rada.
Ovo je klasična priča o čovjeku koji je toliko dugo gledao svijet kroz uski nacionalni prozor da je prestao vidjeti cijeli horizont.
Bosna i Hercegovina otišla je na Svjetsko prvenstvo zajedno sa svojim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Romima i svim drugim ljudima koji su navijali za Zmajeve. Otišla je sa dječakom iz Bihaća koji nosi Džekin dres, sa djevojčicom iz Mostara koja sanja da postane reprezentativka, sa starcem iz Sarajeva koji pamti neka druga prvenstva i sa hiljadama ljudi koji su makar na devedeset minuta zaboravili političare, entitete i granice.
To je najveći poraz svakog nacionalizma.
Jer gol ne pita za naciju.
Radost nema etnički prefiks.
Pobjeda ne traži potvrdu od ideologa.
Svjetsko prvenstvo također.
Može fra Mario govoriti da ga nema Bosne i Hercegovine na Svjetskom, može zatvarati oči pred tabelom, rezultatima i zastavama koje će se vijoriti na stadionima. Stvarnost će ostati ista.
Bosna i Hercegovina igra na Mundijalu.
A mnogo ozbiljnije pitanje glasi: Hoće li oni koje je mržnja uvjerila i izjela da je stvarnost laž ikada pronaći put nazad do istine?
Jer čovjek može izgubiti utakmicu i ostati dostojanstven.
Mnogo je teže izgubiti osjećaj za istinu, a vjerovati da je pobijedio.
Dragan Bursać/Plenum.ba
data-nosnippet>