Dok su dežurni patriote prebrojavali ko je dao gol, Olivera je pokazala šta znači biti građanin ove države
Piše: Hajrudin Redžović
Gospodo, živimo u doba kada je prebrojavanje krvnih zrnaca isplativije od bitcoina. U ovoj našoj dejtonskoj avliji, nacionalizam već odavno nije ideologija. To je biznis. I to onaj najprljaviji.
I onda, usred tog javnog blata, gdje se jedan običan, majstorski gol pretvara u poligon za frustrirane ratnike za tastaturom, pojavi se — Olivera.
Ko je Olivera Đeorđić Nedić? Profesorica. Majka petoro djece. Nezavisna političarka sa adresom na relaciji Doboj — Derventa. Žena koja je, za razliku od mnogih profesionalnih patriota u odijelima od dvije hiljade maraka, odlučila da napiše ono što misli. I da to potpiše imenom, prezimenom i vlastitim obrazom.
Njen Facebook status poslije utakmice Reprezentacije nije samo obična objava na društvenim mrežama. To je brutalna dekonstrukcija našeg kolektivnog ludila.
Profesorica Olivera status otvara citatom fudbalera, a onda odmah skida rukavice:
“Ne mogu da opišem kako sam se osjećao. Kao da smo igrali u Bosni i Hercegovini. Čuo sam samo naše navijače, njihove nisam nikako”, kaže Jovo Lukić nakon utakmice.
A kažu orangutani sa svih strana:”Dobro je od koga je, četnički gol.” “Ne bi bilo ništa bez Srbina, balije jeste culi.” “Neka je zabio Srbin, ovi drugi ne znaju.” “Šteta što nije dao Hrvat.” “Opet oni njihovi.” “Ko još navija za reprezentaciju sastavljenu od ovih i onih.” “Njihov go, ne naš.” “Ja za njih ne navijam.” “To nije moja reprezentacija.”
Pazite šta žena radi. Ona ne kalkuliše. Ona uzima ogledalo i okreće ga direktno prema onima koje je sama nazvala “orangutanima sa svih strana” — prema onoj mentalnoj bijedi koja i sport prlja svojim bolesnim prebrojavanjima. Njima je problem ko je dao gol. Njima smeta što se dijete na terenu ne uklapa u njihov etnički Excel. Njima je reprezentacija prihvatljiva samo ako prođe carinu njihovog plemenskog ludila.
A Olivera? Olivera ne gleda u njih. Ona gleda onu djecu na terenu. Djecu kojoj smo u amanet ostavili ruksake pune naših trauma, tuđih ratova i promašenih politika. I zato im kaže ono što bi im svaka normalna odrasla osoba morala reći:
“Draga djeco, vi ste odrasli među pričama o “četnicima i balijama”, “ustašama i njihovima”. Naslijedili ste teret koji niste birali. Odrastali ste okruženi podjelama, sjećanjima, prebrojavanjima i tuđim ratovima.”
To nije patetika. To je dijagnoza. I to precizna, hladna, profesorska dijagnoza zemlje u kojoj su djeca često normalnija od odraslih, a stadion ponekad zdraviji od parlamenta.
Identitet nije carina
Ono što ovaj njen iskaz čini maestralnim nije samo gola empatija. To je hrabrost identiteta. Olivera vrlo jasno, bez trunke kompleksa, podvlači:
“Ja sam Srpkinja. Volim Srbiju i navijam za Srbiju svim srcem kada igra. Ali sam i žena rođena u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je i moja zemlja. Nisam Marsovka. Zašto bih se odricala dijela sebe, istorije svojih predaka i prostora kojem pripadam?”
Bum. Nokaut u prvoj rundi.
Zašto nas matrica stalno tjera da biramo između identiteta koji u nama sasvim prirodno žive zajedno? Zato što sistem opstaje isključivo na toj podjeli. Ali ova majka petoro djece iz Doboja je taj sistem, pred očima hiljada pratilaca, upravo hakovala. Odbila je da se odrekne historije svojih predaka, ali i prostora kojem pripada.
A kada su joj, naravno, odmah poturili staru balkansku minu o ‘ratnoj zastavi s ljiljanima’, Olivera nije pobjegla u frazu. Odgovorila je hladno, profesorski, kao neko ko zna da se činjenice ne brane galamom, nego preciznošću:
“Ljiljan je u pravoslavnoj tradiciji poznat kao Cvet Majke Božije, simbol čistote i dostojanstva, a kao heraldički znak na ovim prostorima postoji vekovima pre rata devedesetih. Zastava koja se danas vidi među pristalicama nije zastava Armije BiH, već zastava sa grbom Kotromanića, pod kojom je BiH 1992. godine. je primljen u UN. Dobra je ideja razlikovati istorijske činjenice od političkih tumačenja.”
Drugim riječima: nije svaka historija ratna propaganda samo zato što je neko naknadno odlučio da je mrzi. I nije svaki simbol opasan zato što ga je neko, decenijama kasnije, gurnuo u mlin za proizvodnju straha.
Ali Olivera tu pravi još važniji civilizacijski rez. Ne bježi od tuđe traume, ne ismijava je i ne poništava. Naprotiv, priznaje da razumije zašto nekoga zastava može podsjetiti na rat, ali odbija da se činjenice zbog toga bace u smeće:
“Razumem vaš komentar, mogu da razumem da podseća narod na rat i ovu zastavu koja nije vezana sa njom. Ali mislim da sada ne bi trebalo da bude prioritet u veličanstvenom trenutku igre tih mladih ljudi.”
Eto razlike između čovjeka koji misli i rulje koja reaguje. Jedni od zastave prave rov. Drugi iz simbola izvlače historijsku činjenicu, ali ne zaboravljaju da su na terenu djeca, a ne bataljoni.
I tu dolazimo do najvažnije rečenice njenog statusa:
“Zašto stalno moramo birati između identiteta koje nosimo zajedno?”
To je pitanje koje u ovoj zemlji zvuči opasnije od svih saopštenja, deklaracija i predizbornih govora. Jer ono ne traži neprijatelja. Ono raskrinkava mehanizam. A mehanizam je jednostavan: dok god nas tjeraju da biramo samo jedno, neko drugi mirno broji glasove, budžete, tendere i mandate.
Poslije 40 godina u ovom novinarskom poslu, nagledao sam se svega. Analizirao sam kojekakve lukave biznise i političke operacije raznih kalibara. Ali vam odgovorno tvrdim: u ovih nekoliko pasusa Olivere Đeorđić Nedić ima više državništva, više građanske hrabrosti i više zdrave logike nego u svim onim jalovim, recikliranim saopštenjima koja nam godinama, kao pokvarenu ploču, serviraju iz Sarajeva, Banje Luke i Mostara.
Olivera je rekla svoje i pokazala kako se brani zdrav razum. A vi, dežurni brojači krvnih zrnaca, slobodno nastavite da se češete po glavi. Vaše vrijeme polako, ali sigurno, ističe.
Ovoj djeci na terenu, i ovakvim majkama na tribinama, vi odavno niste ni za statiste.
Kraj priče.
Hajrudin Redžović autor je knjige “Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji”, koja prati plasman Reprezentacije BiH na Mundijal 2026.