Sadmira Buljubašić imala je samo sedam godina kada je s porodicom, bježeći od rata, stigla u Norvešku. Iza njih su ostali domovina, poznati ljudi i život kakav su do tada poznavali. Pred njima su bili nepoznata zemlja, strani jezik i neizvjesna budućnost.
Više od tri decenije kasnije, djevojčica iz izbjegličke porodice postala je gradonačelnica norveške općine Røros. Na tu funkciju izabrana je jednoglasno 30. oktobra 2025. godine.
Njena životna priča nije priča o uspjehu koji je došao preko noći. To je put obilježen prilagođavanjem, učenjem, radom sa starijim ljudima, sindikalnim angažmanom i postepenim ulaskom u politiku.
OD RATNOG IZBJEGLIŠTVA DO NOVOG DOMA
Prije dolaska u Norvešku, Sadmirina porodica prošla je kroz izbjeglištvo u Sloveniji i Hrvatskoj. Njen otac bio je zarobljen, a nakon što je pušten, porodica je preko UNHCR-a dobila priliku otići u Norvešku zbog njegovog zdravstvenog stanja.
U januaru 1995. godine stigli su u zemlju koju je Sadmira najprije zapamtila po ogromnim količinama snijega. Prvih nekoliko mjeseci živjeli su u Sandnessjøenu, a zatim se preselili u Glåmos, malo mjesto koje pripada općini Røros.
Kao dijete brzo je naučila norveški jezik. Kaže da je već nakon nekoliko mjeseci mogla razgovarati s vršnjacima, a kada je progovorila njihovim jezikom, novi život postao je mnogo lakši.
Njeni roditelji u početku su emotivno pokušavali pronaći Bosnu u Norveškoj. Tek kada su shvatili da im je pružena prilika da izgrade sigurnu budućnost za svoju djecu, počeli su novu zemlju prihvatati kao dom.
BOSNA NIJE OSTALA SAMO U SJEĆANJIMA
Iako su prihvatili norveški način života, Buljubašići nisu zaboravili odakle dolaze. Sadmira kaže da i njena djeca vole Bosnu i Hercegovinu, dok je za zemlju njenog porijekla vezan i suprug njene sestre, koji je Norvežanin.
Bosanski sevdah, humor i otvorenost ostali su dio njihove porodice. Upravo tu kombinaciju bosanskog porijekla i norveškog života Sadmira ne posmatra kao sukob dva identiteta.
Naprotiv, smatra da se oni mogu međusobno dopunjavati.
Prema njenim riječima, ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Norveškoj prepoznati su kao zajednica koja se uspješno uklopila u društvo, a da pritom nije odbacila svoje korijene.
OD STARAČKOG DOMA DO POLITIČKOG VRHA OPĆINE
Sadmira je još tokom školovanja bila aktivna u učeničkom vijeću i organizacijama mladih. Nakon što je postala majka, tražila je posao koji će joj omogućiti više fleksibilnosti, pa se zaposlila u staračkom domu.
Rad sa starijim osobama toliko joj se dopao da je nastavila školovanje i položila stručni ispit za zdravstvenu radnicu. Godine 2023. postala je voditeljica odjeljenja, a dodatno se obrazovala i u oblasti rukovođenja.
Istovremeno je bila aktivna u sindikatu, gdje je naučila pregovarati, zastupati kolege i tražiti kompromis. To iskustvo kasnije joj je mnogo pomoglo u politici.
Na izbore je prvi put izašla 2019. godine kao kandidatkinja norveške Radničke partije. Četiri godine kasnije osvojila je mjesto zamjenice gradonačelnika.
Kada je dotadašnji gradonačelnik 2025. otišao u norveški parlament, lokalno vijeće jednoglasno je izabralo Sadmiru Buljubašić za njegovu nasljednicu.
NE ZABORAVLJA KAKO JE BITI NOVI I NEPOZNAT
Kao gradonačelnica, Sadmira danas vodi općinu poznatu po rudarskoj prošlosti i očuvanoj drvenoj arhitekturi koja se nalazi pod zaštitom UNESCO-a.
Njen najveći izazov je održavanje finansijske stabilnosti općine bez uskraćivanja pomoći ljudima kojima je ona najpotrebnija.
Iskustvo zdravstvene radnice i nekadašnje izbjeglice utiče na način na koji donosi odluke. Posebnu pažnju posvećuje starijim osobama, djeci, novim stanovnicima i porodicama koje nemaju iste finansijske mogućnosti kao drugi.
Sadmira vjeruje da svako dijete mora dobiti jednaku priliku, bez obzira na porijeklo roditelja i stanje na njihovom bankovnom računu.
Upravo zbog vlastitog životnog puta dobro zna koliko jedan dobar prijem, pružena ruka i osjećaj pripadnosti mogu promijeniti nečiji život.
JEDNU STVAR BI PROMIJENILA U BOSNI
Iako je život izgradila u Norveškoj, Sadmira prati stanje u Bosni i Hercegovini. Najviše je pogađa odlazak mladih ljudi i činjenica da država gubi generacije koje bi mogle graditi njenu budućnost.
Zabrinjavaju je i stalne podjele među ljudima. S druge strane, raduju je razvoj turizma, uspjesi sportista i činjenica da djecu rođenu daleko od Bosne i dalje privlači domovina njihovih roditelja.
Kada bi mogla promijeniti samo jednu stvar, mladima bi omogućila sigurnu budućnost i dostojanstven život u vlastitoj zemlji.
Njena priča pokazuje šta se može dogoditi kada dijete koje je stiglo bez sigurnosti dobije priliku, obrazovanje i društvo koje mu dozvoljava da napreduje.
Sadmira Buljubašić danas ne vodi Røros zato što je nekada bila izbjeglica, nego zato što je godinama radila, učila i sticala povjerenje ljudi. Ali upravo njena prošlost čini je osobom koja vjerovatno nikada neće zaboraviti one koji tek traže svoju prvu priliku.