Poruka koja odzvanja
Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o pitanjima koja će u narednom periodu snažno obilježiti politički i društveni položaj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Uoči izbora novog reisa i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, poručuje da narod ne bira samo pojedince nego i vlastitu budućnost. Govori o podijeljenosti bošnjačke politike, odnosima sa Zagrebom i Beogradom, ulozi Islamske zajednice te potrebi moralne obnove društva, uz ocjenu da će predstojeći izbori biti istinski test zrelosti Bošnjaka.
Vi ste bili reis u vremenu kada je Islamska zajednica imala snažan društveni autoritet. Danas mnogi tvrde da se taj autoritet promijenio. Je li Islamska zajednica danas previše oprezna ili je društvo postalo manje spremno da čuje njen glas?
– Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Svako vrijeme ima svoje izazove, a svaka generacija nosi svoj emanet. Međutim, činjenica je da se promijenio i svijet i Bosna. U vrijeme agresije na nezavisnu i suverenu bosansku državu narod je tražio moralni oslonac. U vremenu kada je život bio ugrožen, ljudi su znali da nije dovoljno pitati šta je korisno, nego šta je ispravno. Tada je riječ Islamske zajednice imala posebnu težinu zato što je bila riječ nade, sabura, dostojanstva i otpora zlu. Danas živimo u drugačijem vremenu. Nije manje opasno, ali su opasnosti drugačije. Nekada su se granice države branile voljom duha i rukom oružja, a danas se granice slobode i identiteta brane zdravim umom i oštrim perom. U takvom svijetu nije dovoljno samo govoriti; potrebno je pronaći način da vas ljudi žele čuti i razumjeti. Islamska zajednica ne smije biti glas dnevne politike, ali isto tako ne smije izgubiti pravo i obavezu da bude savjest društva. Postoji velika razlika između političkog svrstavanja i moralnog svjedočenja. Prvo dijeli ljude, a drugo ih podsjeća na univerzalne vrijednosti: istinu, pravdu, slobodu, odgovornost i ljudsko dostojanstvo. Ako me pitate da li je Islamska zajednica danas previše oprezna, rekao bih da je mudrost potrebna, ali da oprez ne smije prerasti u šutnju onda kada su ugroženi istina, pravda i dostojanstvo čovjeka. Šutnja može biti izraz razboritosti, ali može postati i izraz odustajanja od vlastite misije. S druge strane, ni društvo više nije isto. Danas svi govore, a malo ko sluša. Društvene mreže napravile su iluziju da je svako mišljenje jednako vrijedno, pa se glas mudrosti često izjednačava s glasom gluposti. Zato autoritet više ne proizlazi iz funkcije nego iz vjerodostojnosti. Ljudi neće slijediti titulu; slijedit će dosljednost između riječi i djela. Zato vjerujem da budućnost Islamske zajednice ne zavisi od toga koliko će biti glasna, nego koliko će biti moralno uvjerljiva. Kada narod u njoj prepozna instituciju koja jednako hrabro govori istinu i moćnim i slabim, koja štiti čovjeka bez obzira na njegovo ime i koja ostaje vjerna Božijoj riječi, tada njen autoritet neće biti pitanje funkcije, nego povjerenja. A povjerenje je najveći kapital koji jedna duhovna zajednica može imati.
Politička mišljenja
Bošnjački politički faktor danas djeluje podijeljeno više nego ikada nakon rata. Smatrate li da je to posljedica nedostatka vizije lidera ili činjenice da Bošnjaci još nisu definirali zajednički nacionalni interes?
– To je jedno od najvažnijih pitanja našeg vremena. Ne mislim da je glavni problem u tome što među Bošnjacima postoje različita politička mišljenja. Naprotiv, politički pluralizam je znak demokratske zrelosti. Problem nastaje onda kada se političke razlike pretvore u nacionalne podjele, a stranački interes postane važniji od državnog i narodnog interesa. Bošnjaci su kroz svoju historiju često plaćali visoku cijenu upravo zbog nedostatka unutrašnjeg zajedništva u ključnim historijskim trenucima. Zato bismo iz vlastitog iskustva morali naučiti da postoje pitanja oko kojih ne smije biti podjela. To su bosanska zemlja kao suverena i cjelovita država, sloboda i jednakopravnost svih njenih građana i naroda, istina o genocidu i drugim ratnim zločinima, evropska budućnost zemlje, te očuvanje našeg duhovnog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Ne vjerujem da Bošnjacima/Bosancima nedostaje svijest o vlastitom nacionalnom interesu. Mislim da nam više nedostaje kultura nacionalnog dogovora. Kod uspješnih nacija političke stranke vode žestoke rasprave o ekonomiji, porezima ili socijalnoj politici, ali kada je riječ o temeljnim nacionalnim interesima, postoji minimum zajedničkog stava koji niko ne smije dovoditi u pitanje. To je ono što nama treba. Ne jednoumlje, nego jedinstvo u onome što je najvažnije. Vjera nas ne poziva da svi mislimo isto, nego da se ne razjedinjujemo oko onoga što nas održava kao zajednicu: “I svi se čvrsto Božijeg užeta držite i nikako se ne razjedinjujte”. To je moralni, ali i politički princip. Smatram da Bošnjaci trebaju imati jedno neformalno, ali autoritativno mjesto susreta – svojevrsno vijeće državne i nacionalne mudrosti – gdje bi ljudi različitih političkih uvjerenja, akademske zajednice, duhovne zajednice, kulture, privrede i dijaspore mogli razgovarati o pitanjima koja nadilaze jedan izborni ciklus. Narod koji razmišlja samo do sljedećih izbora ne može graditi sigurnu budućnost. Potrebna nam je vizija koja se mjeri decenijama, a ne mandatima. Na kraju, želim reći nešto što smatram presudnim. Nijedan politički lider, ma koliko bio sposoban, ne može biti veći od naroda kojem pripada. Ako narod bude od svojih političara tražio mudrost umjesto svađe, odgovornost umjesto populizma i državničku širinu umjesto lične sujete, tada će se i politika mijenjati. Političari su često ogledalo nacije i države. Zato obnova politike mora početi obnovom političke kulture. Bošnjaci danas ne trebaju vođe koji će ih učiti kako da se međusobno pobjeđuju. Trebaju vođe koji će ih naučiti kako da zajedno pobjeđuju za bosansku državu. To nije samo politički zadatak; to je moralni zavjet naše generacije prema onima koji su za ovu zemlju dali svoje živote i prema onima koji će je naslijediti.
Bosna i Hercegovina je sve češće predmet političkih projekata iz Beograda i Zagreba. Da li Bošnjaci danas imaju dovoljno mudrosti i političke snage da odgovore na te izazove ili ponavljaju stare greške?
– Država Bosna i Hercegovina je bila i ostala tema u Beogradu i Zagrebu. To nije ništa novo. Novo je pitanje kako ćemo se mi odnositi prema tome. U politici nije dovoljno samo reagirati na poteze drugih. Zrela nacija ne živi od reakcija, nego od vlastitih inicijativa. Bošnjaci/Bosanci moraju biti nacija političke inicijative, a ne nacija političke improvizacije. Ne smijemo čekati da nam drugi pišu dnevni red, pa da se onda samo branimo od tuđih prijedloga. To nas iscrpljuje, a drugima prepušta ulogu onoga koji određuje pravac političkog razgovora. Postoji jedna jednostavna istina: onaj ko drugima regrutira problem, gubi pravo na njegovo rješenje; ali onaj ko ima vlasništvo nad vlastitim problemom, stiče moralno i političko pravo i vlasništva na njegovo rješenje. To je princip koji vrijedi i u životu i u politici. Zato me iskreno obradovala nedavno ozbiljna i argumentirana inicijativa jedne grupe bošnjačkih intelektualaca za rješavanje pitanja državne imovine. Ne ulazeći sada u sve detalje, važno mi je nešto drugo, a to je da kod nas već sazrijeva svijest kako nije dovoljno odbacivati tuđe prijedloge, već da moramo nuditi vlastita rješenja. To je znak političke zrelosti. Nacija koja ima svoje prijedloge postaje sagovornik. Nacija koja ima samo primjedbe ostaje posmatrač. Volio bih da taj primjer postane obrazac našeg političkog djelovanja. Ne samo kada je riječ o državnoj imovini, nego i o ustavnim reformama, evropskom putu naše zemlje, ekonomskom razvoju zemlje, obrazovanju, demografskoj obnovi i odnosima sa susjedima. Svuda moramo doći s pripremljenim idejama, ozbiljnim analizama i održivim rješenjima. Posebno želim naglasiti nešto što se često pogrešno razumije. Bošnjaci nemaju budućnost u trajnom sukobu ni sa Zagrebom ni s Beogradom. Naprotiv. Naša je obaveza da budemo inicijatori boljih, iskrenijih i uspješnijih odnosa s Hrvatskom i Srbijom. I rekao bih da kandidat za člana Predsjedništva iz bošnjačkog naroda koji izađe pred narod na predstojećim izborima s uvjerljivim obećanjem da će uspostaviti dobre, korektne i poštene odnose s Beogradom i Zagrebom, dobit će mandat. Narod je željan takve uvjerljive poruke jer je svjestan koliko je važno da Bosna ima dobre odnose sa svojim susjedima. To nije znak slabosti. To je znak samopouzdanja. Mir se ne gradi čekanjem da drugi pruže ruku. Mir se gradi spremnošću da prvi ponudite konstruktivan razgovor, bez odricanja od vlastitog dostojanstva i bez trgovine osobnim interesima. Ali takva inicijativa ne dolazi sama od sebe. Ona traži ozbiljan rad. Traži obrazovane ljude, sposobnu diplomaciju, jake institucije, ekonomsku snagu i dugoročnu strategiju. U međunarodnim odnosima ne poštuju se oni koji samo traže razumijevanje od drugih. Poštuju se oni koji nude provedive ideje, koji izvršavaju svoje obaveze i koji ulijevaju povjerenje. Bošnjaci su kroz svoju historiju pokazali da znaju braniti Bosnu. Sada moraju pokazati da je znaju i razvijati. Vrijeme od nas traži manje emocionalnih reakcija, a više državničke mudrosti; manje žaljenja zbog tuđih poteza, a više vlastitih inicijativa. Na kraju, uvjeren sam da naša zemlja neće biti stabilna ako nisu stabilni njeni odnosi sa Zagrebom i Beogradom. Ali isto tako vjerujem da ni Zagreb ni Beograd neće imati trajno stabilne odnose s našom zemljom dok god je ne prihvate kao suverenu, cjelovitu i ravnopravnu državu. Zato je naš zadatak da budemo most saradnje, ali nikada most preko kojeg će drugi prelaziti gazeći naše dostojanstvo, naš identitet i našu državnost. To je politika kojoj nas uče i iskustvo i vjera: biti otvoren prema komšiji, ali čvrst u odbrani vlastitog praga; pružiti ruku mira, ali nikada ne spustiti glavu pred nepravdom. Samo tako naša zemlja može biti istinski faktor stabilnosti u ovom dijelu Evrope, a Bošnjaci/Bosanci mogu biti nacija koja ne čeka budućnost, nego je odgovorno oblikuje vlastitom pameću.
Često govorite o moralu i odgovornosti. Da danas možete izdvojiti jednu najveću grešku koju su bošnjačke političke elite napravile nakon Dejtona, koja bi to bila?
– Ako bih morao izdvojiti samo jednu grešku, rekao bih da je to mišljenje da se država može sačuvati politikom u društvu bez morala. To je najveća iluzija našeg vremena. Nakon Dejtona mnogo smo govorili o institucijama, ustavima, zakonima, međunarodnim sporazumima, izborima i političkim koalicijama. Sve je to važno. Ali premalo smo govorili o čovjeku koji treba nositi te institucije. Zaboravili smo da nijedna država nije jača od moralnog karaktera ljudi koji njome upravljaju. Historija nas tome neprestano uči. Naučna revolucija oslobodila je ljudski um od neznanja. Humanistička revolucija otkrila je dostojanstvo čovjeka. Industrijska revolucija povećala je ljudsku moć i bogatstvo. Digitalna i revolucija umjetne inteligencije umnožavaju ljudske sposobnosti do neslućenih razmjera. Ali nijedna od tih revolucija nije odgovorila na najvažnije pitanje: ko će odgajati čovjeka da svoju moć i bogatstvo koristi za dobro, a ne za zlo? Napredovali smo u znanju, ali nismo istodobno napredovali u mudrosti. Napredovali smo u tehnologiji, ali ne uvijek i u savjesti. Danas čovjek može jednim pritiskom na dugme pomoći milionima ljudi, ali isto tako može ugroziti milione. Moć je porasla, ali nije istodobno porasla i odgovornost. Zato sve više vjerujem da je čovječanstvu potrebna duhovna revolucija. Ne revolucija protiv ljudi, nego revolucija za slobodu i dostojanstvo čovjeka. Revolucija savjesti prije revolucije sistema. Revolucija karaktera prije revolucije vlasti. Revolucija odgovornosti prije revolucije prava. Islam je upravo to donio svijetu. Poslanik Muhammed, alejhiselam, nije najprije mijenjao politički sistem; mijenjao je čovjekovo srce. Nije počeo od države, nego od savjesti. Jer je znao da pravedna država ne može nastati od nepravednog čovjeka. Mislim da su i bošnjačke političke elite, kao i mnoge druge u svijetu, ponekad povjerovale da će institucije same proizvesti moral. Neće. Institucije mogu štititi moral, ali ga ne mogu stvoriti. Moral nastaje u porodici, u školi, u džamiji, u crkvi, u sinagogi, u medijima, na univerzitetu i u ličnom odgoju. On nastaje onda kada čovjek shvati da nije odgovoran samo pred zakonom, nego i pred Bogom, pred svojom savješću i pred budućim generacijama. Zato danas ne pozivam samo političare na odgovornost. Pozivam cijelo društvo na jednu novu kulturu odgovornosti. Ne možemo od političara tražiti ono što sami nismo spremni živjeti. Ako želimo poštenu vlast, moramo graditi pošteno društvo. Ako želimo pravednu državu, moramo odgajati pravedne ljude. Uvjeren sam da će dvadeset i prvo stoljeće biti obilježeno ne pitanjem ko ima više novca, više oružja ili napredniju umjetnu inteligenciju. Presudno pitanje bit će: ko će uspjeti sačuvati čovjeka od njegove vlastite sile moći. To je najveći izazov suvremene civilizacije. Zato je pred nama vrijeme duhovne revolucije. To nije pobožna želja, nego civilizacijska nužnost. Ona ne traži rušenje institucija, nego obnovu čovjeka; ne traži mržnju prema drugome, nego pobjedu nad vlastitim egoizmom; ne traži osvajanje tuđih teritorija, nego oslobađanje vlastite savjesti. Ako Bošnjaci žele imati historijsku misiju u ovom stoljeću, onda ona ne može biti samo u tome da sačuvaju svoju državu – premda je to sveta obaveza. Njihova misija može biti da, iz vlastitog iskustva stradanja i opstanka, svijetu posvjedoče da bez moralne obnove nema ni trajnog mira, ni istinske slobode, ni pravedne države. Jer država se može obnoviti nakon rata. Ekonomija se može obnoviti nakon krize. Ali kada se uruši moralni temelj društva, tada je ugrožena sama budućnost čovječanstva. Zato vjerujem da će najveća revolucija budućnosti biti ona u kojoj će se čovjek vratiti čovjeku – a kroz čovjeka, vratiti se Bogu. To je revolucija koja ne prolijeva krv, nego budi savjest; ne proizvodi neprijatelje, nego odgovorne ljude; i ne završava pobjedom jednih nad drugima, nego pobjedom ljudskosti nad sebičnošću i nasiljem. To je revolucija koja nam je danas potrebnija od svih prethodnih revolucija.
Izbori kao ogledalo
Pred nama su izbor novog reisu-l-uleme i izbor bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Koliko će ta dva izbora odrediti politički i društveni položaj Bošnjaka u narednoj deceniji i kakve lidere, duhovne i političke, danas u ovom izazovnim vremenima Bošnjaci trebaju?
– Mislim da je važno da odmah kažem nešto što često zaboravljamo. Izbori nisu samo način da se izabere jedna ličnost. Izbori su ogledalo naroda koji bira. Izbori su trenutak u kojem se ne provjerava samo sposobnost kandidata nego, još više, zrelost nacije i zajednice. Zato na svaki izbor, bilo da je riječ o izboru reisu-l-uleme, predsjednika države ili načelnika jedne općine, gledam kao na duhovni i moralni ispit cijele nacije. U tom smislu, svaki izbor je sveti čin odgovornosti, jer se u njemu provjerava savjest nacije i zajednice u stvarnom vremenu. Često mislimo da izbor određuje sudbinu izabrane ličnosti. Ne. Izbor, prije svega, otkriva stanje duha onih koji biraju. Izbori pokazuju šta jedan narod cijeni, kakve vrline poštuje, kakvu budućnost želi za svoju djecu. Zato su izbori mnogo više plod savjesti i odgovornosti nacije i zajednice nego rezultat sposobnosti pojedinca. Izabrani lider jeste važan, ali još je važnije kakvu je poruku narod poslao svojim izborom. Ako narod nagrađuje mudrost, dobit će mudre vođe. Ako nagrađuje poštenje, imat će poštenije institucije. Ako nagrađuje populizam, podjele i prazna obećanja, ne treba se čuditi kada takve osobine postanu lice politike. To je univerzalni zakon života. Narod na kraju uvijek bira i sam sebe. U islamskoj tradiciji postoji duboka svijest da je vlast emanet, a ne privilegija. Ali jednako tako i pravo izbora je emanet. Zato će, vjerujem, pred Bogom odgovarati ne samo onaj koji je dobio vlast, nego i oni koji su ga na tu vlast doveli. To je odgovornost koju ne smijemo zaboraviti. Pred nama su dva izbora od izuzetne važnosti: izbor reisu-l-uleme i izbor bošnjačkog člana Predsjedništva države Bosne i Hercegovine. Ne zato što će ti ljudi sami riješiti sve naše probleme, nego zato što će njihov izbor pokazati u kojem pravcu želi ići bošnjački narod u narednim godinama. Reisu-l-ulema nije samo administrator jedne velike institucije. On je čuvar moralnog kompasa naroda, tumač vjere u vremenu novih izazova i glas koji treba unositi smirenost kada se drugi prepiru, nadu kada se drugi obeshrabre i moralnu jasnoću kada se drugi izgube u buci interesa. Bošnjački član Predsjedništva, s druge strane, nije samo politički predstavnik Bošnjaka. On mora biti državnik. Mora razumjeti da se država ne čuva samo riječima nego znanjem, diplomacijom, ekonomijom, međunarodnim ugledom i sposobnošću da okuplja, a ne da dijeli. Ali dopustite da kažem nešto što smatram još važnijim. Nemojmo od budućeg reisu-l-uleme očekivati da nadoknadi slabosti politike. Nemojmo od budućeg člana Predsjedništva očekivati da nadoknadi slabosti društva. Nijedan čovjek nije toliko velik da može zamijeniti odgovornost cijelog naroda. Mi često tražimo spas u jednom čovjeku. Historija nas uči da je to pogrešan put. Spas je uvijek u zreloj naciji i zajednici koja zna izabrati prave ljude i koja ih nakon izbora zna podržati kada rade dobro, ali i upozoriti kada skrenu s pravog puta. Zato bih rekao da će ovi izbori biti manje test za kandidate, a mnogo više test za Bošnjake. Oni će pokazati jesmo li naučili lekcije svoje historije. Jesmo li spremni birati dugoročnu mudrost umjesto kratkoročnih emocija; karakter umjesto formalnosti; služenje narodu umjesto služenja sebi; odgovornost umjesto popularnosti. Na kraju, volio bih da svaki Bošnjak, prije nego što povjeri svoj glas ili svoj emanet, postavi sebi samo jedno pitanje: Hoće li moj glas učiniti moj narod moralno jačim, moju državu stabilnijom i moju djecu sigurnijom? Ako iskreno odgovori na to pitanje, vjerujem da neće pogriješiti. Jer, na kraju, narodi nisu onakvi kakve vođe imaju. Vođe su najčešće onakve kakve narodi zaslužuju svojim vrijednostima, svojom savješću i svojim izborima. Zato svaki izbor nije samo politički događaj. On je ogledalo naše kolektivne duše i svjedočanstvo o tome koliko smo sazreli kao narod koji je preživio veliko stradanje i koji sada mora pokazati da zna mudro upravljati svojom slobodom.
Da li su Bošnjaci danas politički najslabiji od završetka rata? Ako jesu, ko snosi najveću odgovornost za to – političke elite, međunarodna zajednica ili sami Bošnjaci?
– Ne volim govoriti jezikom slabosti. To nije jezik koji odgovara iskustvu bošnjačkog naroda. Narod koji je preživio genocid, koji je obnovio svoje porušene džamije, škole i institucije, koji je sačuvao svoju vjeru, svoj identitet i svoju privrženost ideji zajedničkog života u državi Bosni i Hercegovini, ne može se nazvati slabim. Takav narod nosi u sebi dokaz izuzetne duhovne snage. Nosi u sebi osjećaj pobjede. Ali snaga i osjećaj nisu stanje koje se jednom stekne pa zauvijek ostane. Ta snaga i taj osjećaj se svakodnevno potvrđuju. Zato svaki narod mora neprestano raditi na svojoj političkoj zrelosti, na svom obrazovanju, na svojim institucijama i na svojoj sposobnosti da razlikuje prolazni politički interes od trajnog državnog i nacionalnog interesa. Odgovornost za stanje u državi Bosni i Hercegovini ne pripada samo jednoj strani. Međunarodna zajednica ima moralnu i pravnu obavezu da dosljedno štiti principe na kojima počiva Dejtonski mirovni sporazum: suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak države Bosne i Hercegovine. Ti principi nisu uspostavljeni da bi pogodovali jednom narodu, nego da bi sačuvali mir. Političke elite imaju obavezu da državu stave ispred stranaka, a opće dobro ispred ličnih ambicija. Država nije plijen pobjednika na izborima. Ona je zajednički emanet svih građana. Ali ni narod ne može biti oslobođen odgovornosti. Građani imaju obavezu da među sobom biraju najbolje, a ne najglasnije; najsposobnije, a ne najpopularnije; najodgovornije, a ne najvještije u obećanjima. Demokracija nije samo pravo da biraš. Demokracija je odgovornost za ono što si izabrao. Zato će država Bosna i Hercegovina biti onoliko jaka koliko bude jaka svijest njenih građana da se država čuva svakoga dana, a ne samo onda kada se nađe u velikom iskušenju. Država se ne brani samo na granicama. Ona se brani u učionici, na univerzitetu, u sudnici, u fabrici, u medijima, u porodici i na biračkom mjestu. Dopustite mi da kažem i nešto što smatram pitanjem političke ozbiljnosti. Država Bosna i Hercegovina je još prije petnaestak godina jasno odredila svoj strateški vanjskopolitički pravac. Nadležne državne institucije donijele su odluke o približavanju i punom članstvu u NATO-u. To nisu bile privatne želje pojedinaca, nego zvanične odluke države. Zato danas više ne bismo trebali raspravljati da li država Bosna i Hercegovina treba imati strateški cilj. Ona ga već ima i zato niko – ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci – nemaju pravo to osporavati i opstruirati. To nije entitetsko pitanje. Taj cilj je već definiran. Pravo pitanje glasi: imamo li dovoljno političke volje, državničke odgovornosti i diplomatske sposobnosti da provedemo ono što smo kao bosanska država sami dragovoljno odlučili? Ne govorim o NATO-u samo kao o vojnom savezu. Za mene je NATO, prije svega, politička zajednica država koje su prihvatile da svoje međusobne sporove rješavaju dijalogom, institucijama i međunarodnim pravom, a ne silom. Nije slučajno da nijedna država članica NATO-a nije ratovala protiv druge članice. To nije beznačajna činjenica za zemlju koja je preživjela agresiju, udruženi zločinački poduhvat i genocid. Istovremeno, moramo biti iskreni prema sebi. Među Bošnjacima nije uvijek postojala dovoljna politička jasnoća, odlučnost i ustrajnost da se državne odluke o NATO putu dosljedno provedu. To nije optužba bilo kome pojedinačno. To je samokritika koja nam je potrebna. Država ne može voditi ozbiljnu vanjsku politiku ako njeni lideri čekaju da im drugi kažu šta žele. Ozbiljan državnik mora imati viziju, mora znati šta je strateški interes njegove zemlje i mora neumorno raditi da za taj interes pridobije podršku svojih međunarodnih partnera. Ulazak u NATO nije čin koji se događa slučajno. On zahtijeva preporuku i snažno partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, podršku ključnih evropskih saveznika i prijateljsku potporu država poput Republike Hrvatske i Republike Turske. To znači da je potreban ozbiljan, dugoročan i vjerodostojan diplomatski rad. Međunarodna podrška ne dolazi sama od sebe. Ona se gradi povjerenjem, dosljednošću i kredibilitetom. Na kraju, želim reći nešto što smatram najvažnijim. Bošnjaci ne smiju svoju budućnost graditi na osjećaju ugroženosti, nego na osjećaju odgovornosti. Narod koji stalno govori da je slab, vremenom i povjeruje u vlastitu slabost. Ja u to ne vjerujem. Vjerujem u naš narod koji je pokazao da može preživjeti najveće zlo i ostati vjeran pravdi, slobodi i zajedničkom životu. Naša najveća snaga nikada nije bila u brojnosti niti u sili. Bila je u moralnom uvjerenju da se vrijedi boriti za nezavisnu, suverenu i pravednu državu Bosnu i Hercegovinu. Ako sačuvamo to uvjerenje, ako budemo politički zreliji, ako budemo dosljedni u provođenju vlastitih državnih odluka i ako budemo znali graditi prijateljstva sa svijetom, onda neće biti razloga da govorimo o slabosti. Govorit ćemo o odgovornosti. A odgovoran narod uvijek ima budućnost. Odgovoran narod zna kako se nositi s pobjedom, dok drugi imaju problem da se nose s porazom.
