data-nosnippet>
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Nenad Stevandić, svom je javnom nastupu dao novu nijansu političke oštrine. U komentarima koji su objavljeni 24. jula 2025. u Oslobođenju, Stevandić je ne samo branio Milorada Dodika, nego je i sam sebe postavio kao njegovog “advokata” u javnoj sferi.
U svom obraćanju, Stevandić je implicirao otvorene prijetnje, aludirajući na događaje povezane s bivšim premijerom Srbije Zoranom Džindžićem, kojeg su ubili radikali nakon odluke o izručenju Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. Takva retorika jasno sugerira da, po njegovom viđenju, slična sudbina prijeti političkim oponentima koji se ne pokoravaju – metafora koja se ne može ignorisati.
Takođe je nazivao opozicione političare iz “trojke” – Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića – inferiornim: “nisu u prvoj ligi”, kako je poručio, implicirajući da su njihovi politički kapaciteti znatno niže kategorije . Ovakav jezik, naročito izgovoren od strane visokog predstavnika institucije RS, pokreće pitanje granica slobode izražavanja i političke odgovornosti.
Prethodno spominjanje njegovog navodnog učešća u historiji od 1989. godine, te izjava da je svjedok, pa čak i učesnik ključnih političkih dešavanja, daje dodatni sloj njegovim tvrdnjama . I to pored činjenice da se njegovo ime vezuje i za navodno tuklištvo na Kotor-Varoš 1992. prema svjedočenju Fikreta Skopljaka pred Sudom BiH.
Politička simbolika i prijetnje
Stevandić je rekao:
„Duboko sam razočaran sa koliko ‘patnje’ i ostrašćenosti naši opozicioni lideri kukaju zato što Milorad Dodik… nismo pritvoreni u bh. kazamatima.“ 
On time aludira na navodne pritiske prema međunarodnim i domaćim institucijama, tvrdeći da se vlast ne može slomiti pritiscima. Vladavina kroz histeriju i javnu medijaciju, smatra Stevandić, je slabost političkih protivnika. Izjava je ispraćena dodatkom da oni koji su Srbe navodno izdale kroz dogovore sa “stranim silama i Bošnjacima” – poput Bosića ili Šarovića – nisu za nju politički dostojni interesa RS .
Retorika i narativ moći
Stevandić jasno koristi retoriku moći: ističe da je politička snaga garant opstanka i da oni koji su boravili kraj “strane” saradnje nisu prihvatljivi. Upotreba simbolike “Dodik je preživio svaki napad” i optuživanje opozicije da su “prodali povjerenje” jača sliku političke nedodirljivosti.
Njegov istup otvoreno cilja skeptike: govori da se “pravi Srbin ne povija”, i da je Dodik simbol političke discipline i trajanja, a ne napuštanja interesa. Ovaj diskurs jasno komunicira podršku unutrašnjim strukturama unutar kojih opozicija gubi kredibilitet.
Reakcije i moguće posljedice
Opoziciona javnost i pravnici ovakve izjave mogu interpretirati kao poticaj za političku normalizaciju prijetnji. Ukoliko opravdava nasilje nad političkim neistomišljenicima, ugrožava normu demokratskog dijaloga i uspostavljene standarde političke kulture u BiH.
Zakonodavni okvir i međunarodne reakcije u BiH kontinuirano insistiraju na slobodi izražavanja, ali i političkoj odgovornosti. Kada predsjednik Narodne skupštine koristi terminologiju aluzivnu na atentate i nasilje, postavlja se pitanje: hoće li institucije reagovati normativno? Hoće li se pokrenuti istraga o opravdanosti takvih izjava ili će proći u domen političkog statusa quo?
