U velikoj aferi u hrvatskom diplomatskom sustavu doznalo se da je uhićena Renata Supina Saltus, koja je godinama bila angažirana u Stalnoj misiji RH pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, a u fokusu se našla zbog sumnje u pronevjeru oko 750.000 dolara. Ta je afera u moru drugih dnevnopolitičkih događaja vrlo brzo pala u zaborav. Podjednako brzo prašina je prekrila i aferu u čijem se središtu našlo petero zaposlenika Ministarstva vanjskih poslova optuženih za sustavno krivotvorenje putnih naloga i proračuna, čime su državni proračun oštetili za 3600 eura.
Mediji su lani izvještavali i o tome da je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman mjesecima bio izravno informiran o prvorazrednom diplomatskom skandalu, odnosno o zataškavanju zdravstvenog stanja hrvatskog veleposlanika u Indiji Petra Ljubičića. Visokorangirani diplomat Držislav Škeljo iznio je ozbiljnu sumnju da se veleposlanik Ljubičić, obavljajući svoju dužnost, na neki način zarazio spolnom bolešću.
Uz to je ministra Radmana upozorio da Ljubičić dugo ne radi ništa na diplomatskom planu, da nikada nije održao ni jedan prijam ili druženje s diplomatima u povodu važnih hrvatskih političko-povijesnih datuma. Kratak je ovo pregled skandala koji se proteklih nekoliko godina nižu u obezglavljenoj hrvatskoj diplomaciji, zbog kojih su još prije burno reagirali predstavnici oporbe, upozoravajući na pokušaje zataškavanja te problematizirajući to što su ključna mjesta u diplomaciji nepopunjena.
Strateške odluke
Da su ključna mjesta u diplomaciji nepopunjena, odavno više nije nikakva novost. Naša je diplomacija suočena s opsežnom blokadom imenovanja pa je oko 70 posto mjesta u diplomatskoj mreži nepopunjeno ili se na pozicijama nalaze diplomati kojima je mandat odavno istekao. Početkom godine predsjednik Zoran Milanović uputio je Vladi premijera Andreja Plenkovića popis od 23 kandidata za diplomatska mjesta, međutim, to je bilo tek ispunjavanje formalnosti jer dogovor s Plenkovićem još nije postignut zato što se dvojica čelnika ne mogu složiti ni o kriteriju izbora ni o predloženim kandidatima.
Stoga u ovom trenutku brojnim veleposlanstvima upravljaju otpravnici poslova, a upućeni kritičnim smatraju to što još nemamo kandidata ni za poziciju stalnog predstavnika RH pri NATO-u koji ima status veleposlanika. Riječ je o poziciji koja se smatra krucijalnom jer je njezin nositelj član Sjevernoatlantskog vijeća, odnosno najvišeg političkog tijela NATO-a, u kojem se odluke donose konsenzusom svih zemalja članica, što je u ovim kriznim vremenima veoma važno. To je mjesto ispražnjeno u srpnju prošle godine, kada je dugogodišnji veleposlanik Mario Nobilo otišao u mirovinu.
Od tada nemamo imenovanog veleposlanika pri NATO-u, što se u diplomatskim krugovima opisuje kao golemi propust u ovim geopolitičkim okolnostima. Stalni predstavnik trebao bi biti izravna veza između Zagreba i sjedišta Saveza u Bruxellesu te osoba koja sudjeluje u donošenju strateških odluka kao što su odgovori na krize ili zajednička obrana i misije. Među važnim pozicijama koje još nisu popunjene jesu i ona u Vatikanu te u europskim središtima Londonu i Parizu.
Neumorno inzistira
Dio zainteresiranih očekivao je da će se imenovanje diplomata nakon posljednje afere u New Yorku pomaknuti s mrtve točke kada se predsjednik države i predsjednik Vlade sastanu na sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu, koje su održane nakon više od četiri godine. No oni koji su se nadali pomaku opet su se razočarali jer se na tom susretu premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića ta tema nije ni otvorila. Dvojica državnika razgovarala su, kako je priopćeno iz Banskih dvora i s Pantovčaka, o nacionalnoj sigurnosti, posljedicama rata na Bliskom istoku, dotaknuli su se i teme o modernizaciji Hrvatske vojske, pa čak i energetike.
Uspjeli su usvojiti i Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajne agencije za 2026., no pitanje diplomacije i popunjavanja praznih veleposlaničkih fotelja nije bilo dio službeno usuglašenog dnevnog reda niti su Milanović i Plenković o tome neslužbeno čavrljali, pa se stječe dojam da ih imenovanje diplomata i ne zanima. Tom dojmu doprinosi činjenica da Plenković i Milanović i ne pregovaraju izravno o diplomaciji, nego su tu temu prepustili svojim suradnicima, Plenković ministru Grliću Radmanu, a Milanović svojoj desnoj ruci Orsatu Miljeniću. No kad bi Radman i Miljenić razgovarali i svaki dan, opet se ništa ne bi riješilo jer su im ruke vezane sve dok njihovi nadređeni ne pristanu na kompromis. S jedne strane, Plenković neumorno inzistira na dijalogu i istodobno daje do znanja da nije sklon dijeliti kvotu, a Milanović, s druge strane, Vladu optužuje za pokušaj kontrole nad diplomacijom. No njemu je diplomacija mnogo važnija nego Plenkoviću.
Dok se dva brda međusobno optužuju, sustav ostaje blokiran, poručuju s Pantovčaka, ali u stvarnosti sustav funkcionira bez vidljivih problema. Nije Plenković daleko od istine kada kaže kako preferira profesionalne diplomate iz sustava Ministarstva vanjskih poslova, pa ni onda kada Milanoviću spočitava da predlaže potpuno nepoznate kandidate koji nisu dio sustava, međutim, Ustav mu nalaže da barem dijelom razmotri njegove kandidate jer veleposlanike na prijedlog Vlade imenuje predsjednik. Stoga nije teško zaključiti da je za svakog kandidata nužan potpis i predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, te da se bez njihove suradnje ovaj proces ne može privesti kraju, što bi bilo prijeko potrebno s obzirom na to da taj problem traje još od 2020. godine.
Politički doseg
Takva situacija za Plenkovića nije jednostavna, objašnjavaju nam oni koji dobro poznaju premijera i njegovu strast prema vanjskoj politici. Diplomacija na čekanju za njega je operativni teret zbog kojeg se njegova vlada često nalazi u izazovnom položaju jer otežano provodi vanjsku politiku. Premijer vrlo dobro zna koliko je rizično to što se u važnim diplomatskim sjedištima oslanjamo na otpravnike poslova jer se tako u ključnim trenucima smanjuje vrijednost hrvatskoga glasa, primjerice u Parizu.
Otpravnici, naime, nemaju isti protokolarni i politički doseg kao imenovani veleposlanici. Svjestan toga, Plenković, koji nije politički amater, blokadu s Pantovčaka već dugo iskorištava kako bi Milanovića optužio za opstrukciju institucija, iako je istina, kada je diplomacija posrijedi, nešto drukčija: za postojeću situaciju obojica snose podjednaku odgovornost. Da bi kompenzirao zastoj u veleposlanstvima, a opet zadržao imidž političara koji ima snažan utjecaj na međunarodnoj razini, Plenković je svoju vanjsku politiku usmjerio na druge teme, pa mu je, primjerice, već neko vrijeme u fokusu ulazak u OECD, što njegovi HDZ-ovci neumorno ističu kao jedan od naših najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva.
Budući da u diplomaciji u ovom periodu blokade sjede iskusni, stari i provjereni kadrovi iz sustava Ministarstva vanjskih poslova, Plenković se nema zašto buniti. Njemu donekle takva situacija odgovara jer mu, tvrde upućeni, omogućuje određeni stupanj kontrole koji je u ovom trenutku možda čak i veći nego što bi bio kada bi na nekim važnim mjestima u diplomatskoj službi sjedio kandidat imenovan na prijedlog predsjednika Milanovića koji ne bi došao iz sustava.
Apsolutna kontrola
Za Plenkovića stoga ova situacija nije sasvim neprihvatljiva, jer dok Milanovića proglašava onim koji blokira procese, on vješto balansira i šutke sprečava njegov utjecaj na imenovanja. Vlada za to vrijeme preko Radmanova resora ostvaruje svoje vanjskopolitičke ciljeve te, zahvaljujući Plenkovićevu briselskom utjecaju, održava izravne kontakte sa šefovima Europske unije i Europske komisije. Koliko je tvrdoglav Plenković, toliko je tvrdoglav i Milanović, koji svako malo Plenkoviću spočitne problem imenovanja veleposlanika. Ipak, oni koji Milanovića poznaju kažu kako on ni u najluđim snovima neće pristati na Plenkovićeve ultimatume, niti će dopustiti da se njegova pozicija svede na puki pečat.
Milanović inzistira na tome da sudjeluje u kreiranju vanjske politike, što je, podsjećaju naši sugovornici s Pantovčaka, i njegova ustavna obveza. Predsjednik, kažu oni, brani svoje ustavno pravo i onemogućuje Plenkoviću da diplomaciju pretvori u skladište HDZ-ovih kadrova, što je i sam više puta javno isticao. Kada bi kojim slučajem prihvatio Plenkovićeve uvjete bez prigovora, doveo bi u pitanje svoju političku dosljednost i stavove iza kojih stoji još od prvog mandata, od kada se i pokušava profilirati kao jedina brana HDZ-ovoj apsolutnoj kontroli vlasti i institucija, tumače Milanovićevi suradnici njegovu tvrdoglavost te dodaju da su nedavne sjednice dvaju vijeća održane na predsjednikov poticaj, što on smatra priznanjem vlastite relevantnosti i institucionalne moći.
Ta mu pozicija omogućuje da ustraje u tome da u diplomaciji osigura mjesto za kandidate koje osobno smatra adekvatnima. Milanović se ne zamara time što kandidati kojima je sklon dolaze izvan užeg diplomatskog sustava jer je njemu, po svemu sudeći, u planu i kroz diplomaciju stvoriti vlastitu mrežu utjecaja na međunarodnoj razini. Borbe zbog popunjavanja fotelja u diplomaciji mogle bi, dakle, potrajati jer Milanović blokadu doživljava kao borbu koju vodi iz principa, ali i kao borbu za vlastiti politički utjecaj pa je skloniji tome da veleposlanstva ostanu prazna nego da izgubi kontrolu nad diplomacijom, čime nastoji održati sliku beskompromisnog korektiva Plenkovićeve vlasti.
data-nosnippet>