Istina o tom događaju od 14. juna 1992. godine i danas potresa zemlju, uvijek podsjećajući na besmisao i bezumnost rata
Ponuda manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS na Međunarodnom sajmu turizma održanom u Beogradu izazvala je lavinu reakcija zbog isticanja hotela “Vilina Vlas” u Višegradu, koji je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio zloglasno mučilište, logor za silovanje bošnjačkih djevojčica i žena.
Među ostalima, ovaj potez osudila je i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.
Promovisati takvo mjesto bez ikakvog konteksta, priznanja i pijeteta prema žrtvama predstavlja duboko moralno posrnuće i dio je šire prakse negiranja, relativizacije i normalizacije genocida i drugih zločina počinjenih nad Bošnjacima. Mjesta stradanja ne mogu i ne smiju biti predstavljana kao turističke atrakcije bez istine o onome što se u njima dogodilo – navodi se u saopćenju Islamske zajednice.
Međutim, kada se o žrtvama govori u kontekstu šireg stradanja jednog grada, iz vida se gube cijele sudbine žrtava, pojedinaca i porodica koji su stradavali u užasima nepojmljivim ljudskom umu.
Zato priča o hotelu “Vilina Vlas” mora biti i priča o 24-godišnjoj Jasmini (Mehmeda) Ahmetspahić, koja se, bježeći pred zlikovcima, ubila skokom upravo sa zloglasnog hotela “Vilina Vlas”. Istina o tom događaju od 14. juna 1992. godine i danas potresa zemlju, uvijek podsjećajući na besmisao i bezumnost rata, na razarajuće zlo na koje su spremni nosioci genocidnih, fašističkih ideja, piše Radiosarajevo.
Izabrala je skok u smrt
Prema nekim svjedočenjima, zloglasni zločinac Milan Lukić Jasminu je oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u “Vilinu Vlas”. Otac Mehmed “nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mezimicu”.
Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009. godine Željko Lelek, pripadnik MUP-a Republike Srpske, osuđen je na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu. Jedna od tačaka njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće prihvatilo je svjedočenje svjedokinje M. H., koju je Lelek silovao u hotelu “Vilina Vlas”.
Svjedočila je i o prisutnim ženama Bošnjakinjama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M. H. i D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić.
Prema Lelekovoj presudi:
– I svjedok odbrane Mitrović Petar potvrđuje ove navode kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje, gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani, a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog s vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice.
Mnoge djevojke su u “Vilinoj Vlasi” silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženje i mučenje, čime je postala simbol očajničkog otpora zlu.
Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata ‘Viline Vlasi’ i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta – zapisat će Višegrađani.
Ime Jasmine Ahmetspahić nalazilo se na listi nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao takvo pomenuto je i u izvještaju međunarodnih eksperata iz 2008. godine o promjenama u etničkom sastavu u Opštini Višegrad od 1991. do 1997. godine. Taj izvještaj korišten je u slučaju Milana i Sredoja Lukića.
Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godine kasnije, tokom asanacije presušenog jezera Perućac, te su identificirani putem DNK analize. Sumnja se da su tijela većine žrtava iz “Viline Vlasi”, poput Jasmine, bačena u Drinu, odnosno u vještačko jezero Perućac.
Zašto silovanja nisu našla mjesto u Lukićevoj optužnici?!
Kako je u svom tekstu iz 2012. godine zapisala profesorica Edina Bećirović, presudom je utvrđeno i da je komanda zločinca Milana Lukića bila u banji “Vilina Vlas”, ali je Haško tužilaštvo “propustilo da zločin silovanja stavi u njegovu optužnicu”.
Opravdanja koja su kasnije došla bila su nejasna i neutemeljena. Jer silovanja u ‘Vilinoj Vlasi’ preživjelo je nekoliko žena koje su bile spremne da svjedoče, navela je Bećirović.
Neke od žrtava dale su intervju za posebno izdanje BIRN-a.
Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada.
Jednoj od njih Milan Lukić je pred njenim očima zaklao šesnaestogodišnjeg sina. Potom ju je odveo u “Vilinu Vlas”
.
Ne znam više koliko su me puta silovali – izjavila je za BIRN.
Sjećala se da je u “hotelu bilo mnogo žena i da je svuda bila krv”, kao i da su “sve sobe u hotelu bile zaključane. Svakog dana su nam bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima, jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kad bi htjeli da nas siluju.”
Silovanje kao dio genocida
Haški tribunal (ICTY) u više presuda utvrdio je da je u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile silovanje korišteno u strategiji “protjerivanja putem terora”.
Silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”.
Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno vijeće u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je “silovanje oruđe rata”, predmet protiv Radislava Krstića pokazao je vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je, u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995. godine, bilo blisko povezano s genocidom…
Pretresno vijeće proglasilo je Krstića krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana “prirodnom i predvidljivom posljedicom kampanje etničkog čišćenja”.
Sudije Tribunala napomenule su da, iako “etničko čišćenje” nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno vijeće zaključilo je da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane “etničkim čišćenjem”. Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje genocida, jer su događaji u Potočarima bili uvod u naknadno počinjeni genocid. Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora.
Promovirati mjesto bezumnog zla kao turistički potencijal ili “mjesto za odmor” može podsjećati samo na bezosjećajnu izopačenost, pa čak i trijumfalizam zla.
Zato bi se danas Beograd trebao sramiti, jer se negiranjem genocida, relativiziranjem, ponekad i slavljenjem zločina, sije sjeme novog razdora i netrpeljivosti na našim prostorima, što ama baš nikome dobro donijeti neće.
Govoreći istinu o zločinima i zločincima poput onih iz “Viline Vlasi”, ne dozvolimo da Jasminina žrtva bude uzaludna, piše Radiosarajevo.