“Nečovjek Ratko Mladić je umro i zauvijek ostao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen za genocid”, napisao je Bursać.
“Nečovjek Ratko Mladić je umro i zauvijek ostao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen za genocid”, napisao je Bursać.
“Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. Njegovo ime odavno se veže za mrtve koje je ostavio iza sebe, za masovne grobnice, za kosti razasute po sekundarnim i tercijarnim grobnicama, za ubijenu djecu Sarajeva i genocid u Srebrenici. Sad će ga, znamo to, srpska mitomanija pokušati preseliti iz haške ćelije među legende, mučenike i heroje, ali jedna presuda putuje kroz vrijeme mnogo dalje od svakog nacionalnog mita: Nečovjek Ratko Mladić je umro i zauvijek ostao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen za genocid. Teška ti crna zemlja, Ratko Mladiću!“
Umro je ratni zločinac Ratko Mladić.
Njegovo ime historija Bosne i Hercegovine odavno ispisuje masovnim grobnicama, mezarjima, kostima jednog čovjeka pronalaženim u nekoliko različitih grobnica, sarajevskom djecom ubijenom granatama i snajperima, protjeranim ljudima i jednim julom u Srebrenici nakon kojeg je čovječanstvo ponovo moralo izgovoriti najstrašniju riječ za vlastitu sposobnost uništenja čovjeka – genocid.
Zločinac, a ne heroj!
Činovi i generalske epolete pripadaju njegovoj vojnoj biografiji. Genocid, masovne grobnice i hiljade mrtvih pripadaju njegovoj historijskoj biografiji. I ta će ga biografija nadživjeti duže od svih murala, gusala, parastosa i mitova kojima će ga pokušavati preseliti iz presude među srpske junake.
Ratko Mladić umro je kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje stanovništva, terorisanje i protivpravne napade na civile Sarajeva te uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Haški sud ostavio je iza njega pravosnažnu presudu koja će trajati mnogo duže od njegovog života i svih pokušaja da se taj život naknadno opere nacionalnim mitom.
A pokušaji počinju praktično istog trenutka kada prestane kucati srce zločinca.
A pokušaji počinju praktično istog trenutka kada prestane kucati srce zločinca.
Posthumna faza idolopoklonstva, tri, dva, jedan SAD!
Smrt Ratka Mladića otvorit će, ne sumnjam ni najmanje, novu fazu njegove mitologizacije, jer srpski nacionalizam već decenijama posjeduje gotovo savršen mehanizam pretvaranja historijskog poraza u moralnu pobjedu, zločinca u junaka, presude u zavjeru, a žrtve u neprijatnu smetnju velikoj nacionalnoj priči. Mladić će sada iz zatvorske ćelije krenuti prema neočetničkoj legendi, iz legende prema pjesmi, iz pjesme prema već postojećem muralu, iz murala prema kafani i tribini, a onda, ako društvo dovoljno dugo bude njegovalo vlastitu laž, prema udžbeniku i glavama neke nove djece koja rata nisu vidjela, ali će ih odrasli učiti da se ponose čovjekom osuđenim za genocid.
Tu počinje njegova posljednja bitka sa ubijenim civilima.
A mrtvi imaju jednu veliku prednost nad propagandom ostavili su kosti.
Crno naslijeđe
Ostali su Potočari. Ostala su imena više od osam hiljada ubijenih Bošnjaka u genocidu u Srebrenici.
Ostale su porodice koje su godinama i decenijama čekale da im iz sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica stigne nekoliko kostiju sina, oca, brata ili muža kako bi konačno imale šta spustiti u mezar. Ostalo je Sarajevo, grad čije su stanovnike Mladićeve snage godinama držale pod artiljerijskim i snajperskim terorom. Ostali su Prijedor, Foča, Vlasenica, Zvornik i čitava geografija jedne zemlje po kojoj se Mladićeva vojna karijera može pratiti tragovima krvi, logora, progona i spaljenih života.
I ostala je Srebrenica kao konačni spomenik njegovom “junaštvu“.
Od Srebrenice do pelena
General pred zarobljenim i nezaštićenim ljudima, okružen vojskom, oružjem i kamerama, mogao je glumiti gospodara života i smrti. Nakon rata taj isti general pretvorio se u bjegunca koji je godinama izmicao pravosuđu. Čovjek čiji je kult građen na navodnoj i nikad dokazanoj vojničkoj hrabrosti proveo je gotovo šesnaest godina bježeći od sudnice, skrivajući se u svinjscima i kokšinjcima sve dok 2011. nije pronađen u Srbiji i odveden tamo gdje se njegova mitologija prvi put morala sudariti sa dokazima.
I upravo je to možda najsavršenija slika Ratka Mladića: Sila pred nemoćnima i skrivanje pred sudom.
Nema tu antičkog junaka, nema epskog vojskovođe, nema kosovskog viteza kakvog će od njega praviti nacionalistička mašinerija. Iza sve te ikonografije stoji čovjek čije su jedinice ubijale civile, čiji je ratni put završio optužnicom, čije je poraće obilježilo skrivanje, a čiji je život završio iza zatvorskih zidova sa doživotnom presudom i riječju genocid upisanom uz njegovo ime.
Sad će krenuti priče o njegovoj patnji.
Jesu li žrtve dobile milost-nisu!
Govorit će o bolestima, starosti, zatvoru, porodici i smrti daleko od Srbije. Govorit će kako je general patio, kako je Haag bio surov, kako mu je trebalo omogućiti da posljednje dane provede među svojima. Ljudska empatija prema starom i bolesnom čovjeku prirodna je stvar, ali upravo tu počinje ona strašna moralna računica koju Mladićevi poklonici uporno odbijaju napraviti.
Hiljade njegovih žrtava nisu dobile ni milost ni tu starost.
Dječaci Srebrenice nisu dobili osamdesetu godinu života, bolnički krevet, advokate, žalbe, medicinske nalaze i godine tokom kojih će njihova djeca i unuci dolaziti u posjetu. Sarajevska djeca ubijena granatama i snajperima nisu dobila priliku postati starci. Ljudi izvedeni pred streljačke vodove nisu dobili pravo da zamole za prijevremeno puštanje. Njihove majke dobile su vrećice sa kostima, ponekad godinama udaljene jednu od druge.
Zato smrt Ratka Mladića zatvara život jednog čovjeka, ali otvara mnogo važnije pitanje: Šta će sa njegovom smrću učiniti društva koja su ga decenijama slavila?
Šta nam slijedi?
Odgovor možemo naslutiti. Vidjet ćemo svijeće, murale, zastave, parastose, televizijske emisije i političare koji će pažljivo birati riječi kako slučajno istinom ne bi uvrijedili biračko tijelo odgojeno na mitu. Čut ćemo “general Mladić“ mnogo češće od aratni zločinac Ratko Mladić“. Pojavit će se priče o mučeniku, čovjeku koji je „branio svoj narod“, o Haagu kao tamnici za Srbe i presudama kao nastavku rata drugim sredstvima. Smrt će poslužiti kao posljednja sirovina za fabriku nacionalne laži.
Mogu mu podizati murale, pjevati pjesme, paliti svijeće, imenovati ulice i pretvarati njegovu smrt u nacionalni ritual. Sve to može trajati godinama, možda generacijama.
Historija ima više vremena od propagande.
A historija će uz ime Ratka Mladića čuvati ono od čega više nema skrivanja: Pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen za genocid u Srebrenici.
Teška ti crna zemlja, Ratko Mladiću.
Posthumna faza idolopoklonstva, tri, dva, jedan SAD!
Smrt Ratka Mladića otvorit će, ne sumnjam ni najmanje, novu fazu njegove mitologizacije, jer srpski nacionalizam već decenijama posjeduje gotovo savršen mehanizam pretvaranja historijskog poraza u moralnu pobjedu, zločinca u junaka, presude u zavjeru, a žrtve u neprijatnu smetnju velikoj nacionalnoj priči. Mladić će sada iz zatvorske ćelije krenuti prema neočetničkoj legendi, iz legende prema pjesmi, iz pjesme prema već postojećem muralu, iz murala prema kafani i tribini, a onda, ako društvo dovoljno dugo bude njegovalo vlastitu laž, prema udžbeniku i glavama neke nove djece koja rata nisu vidjela, ali će ih odrasli učiti da se ponose čovjekom osuđenim za genocid.
Tu počinje njegova posljednja bitka sa ubijenim civilima.
A mrtvi imaju jednu veliku prednost nad propagandom ostavili su kosti.
data-nosnippet>