data-nosnippet>
DRAGAN BURSAĆ RAVNO U METU: “U čije ime četnički vojvoda Mandić podržava secesionistu Dodika?”
I na kraju, ne brinite. Mir i stabilnost ćemo mi, obični građani, naći sami. Bez Mandića, Kneževića, Dodika i njihove predstave za jeftine političke poene. Oni su problem, ne rješenje.
Tandem Mandić-Knežević su bojovnici srpskog sveta zaduženi za Crnu Goru i oni je nikada i nisu željeli vidjeti kao suverenu, građansku državu. Njihova politika je u osnovi suprotstavljena svemu što moderna Crna Gora treba da bude – država svih njenih građana, bez obzira na naciju i vjeru. I zato je pravo pitanje: u kojem svojstvu Andrija Mandić dolazi u Banja Luku i daje podršku Dodiku? Da li kao privatno lice, ili kao predsjednik Skupštine Crne Gore? Jer ako je ovo drugo, onda nije samo politički problematično – nego i institucionalno skandalozno.“
Nema te maske, nema te diplomatske fraze, nema tog lažnog poziva na “mir i stabilnost” koji može sakriti ono što su Andrija Mandić i Milan Knežević danas izgovorili u Banja Luci. A rekli su, u svojoj suštini, samo jedno: da im je važnija lojalnost Miloradu Dodiku od poštovanja pravnog poretka Bosne i Hercegovine, od Dejtonskog sporazuma, od bilo kakvog koncepta demokratije. I sve to, dabome, pod firmom “zaštite srpskog naroda”, piše Dragan Bursać
Taj isti srpski narod, kome se Mandić i Knežević zaklinju na vječnu vjernost, već trideset godina služi kao pokriće za lične političke karijere i geopolitičke igrarije lokalnih moćnika. Jer, kada vojvoda Mandić kaže da “Srbi iz Crne Gore stoje uz Srbe iz RSi kada je teško”, on ne misli na one Srbe koji u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini žive pošteno od svog rada, ne misli na one Srbe koji su izabrali suživot sa svojim komšijama raznih nacija, ne misli na one Srbe koji bi radije imali normalnu budućnost nego vječitu borbu za nepostojeće “srpske zemlje”. Ne. Mandić misli na Srbe koji su u vlasti i oko vlasti, na one koji, poput njega, grade političke karijere na lažnom patriotskom narativu, a na kraju dana im je važniji poslovni dogovor sa Dodikom nego sudbina običnog čovjeka.
Ali hajde da budemo do kraja precizni: u čije ime Mandić i Knežević daju ovakve izjave? Da li su pitali svakog Srbina iz Crne Gore da li mu je Sarajevo dalje od Banja Luke?
Da li su pitali svakog Srbina iz Crne Gore da li podržava Dodika i njegove pravosnažne i nepravosnažne osude? Nisu, jer njih to ne zanima. Oni su se samoproglasili glasnogovornicima svih Srba, a u stvari su tek predstavnici jednog političkog krila koje u Crnoj Gori ne može ni stabilnu vladu da sastavi, a kamoli da vodi regionalne politike.
A koga zapravo oni predstavljaju? Građansku Crnu Goru sigurno ne, jer je ovo klasično neočetničko srbovanje i držanje strane jednom secesionisti koji bi da izazove rat u regiji.
Predstavljaju radikalni segment političke scene koji Crnu Goru nikada nije ni želio vidjeti kao suverenu, građansku državu. Njihova politika je u osnovi suprotstavljena svemu što moderna Crna Gora treba da bude – država svih njenih građana, bez obzira na naciju i vjeru. I zato je pravo pitanje: u kojem svojstvu Andrija Mandić dolazi u Banja Luku i daje podršku Dodiku? Da li kao privatno lice, ili kao predsjednik Skupštine Crne Gore, što znači da zloupotrebljava funkciju u interesu politike koja podriva suverenitet druge države? Jer ako je ovo drugo, onda nije samo politički problematično – nego i institucionalno skandalozno.
Kad Knežević kaže da je presuda Dodiku “sramna” i “pucanj u Dejton”, nije jasno da li se više pravi neinformisanim ili drskim. Jer pucanj u Dejton je svako Dodikovo negiranje institucija BiH, svaka njegova blokada, svaka njegova otvorena secesionistička prijetnja. Sud Bosne i Hercegovine je donio presudu koja je u okviru zakona, i ko god da se nalazi na Dodikovom mjestu, bio bi osuđen za isto. Problem je što su Dodik i njemu slični već navikli na bezakonje i sad ih ďavli u cipeli pravne države jako žuljaju.
Uostalom, ako je Mandiću toliko stalo do “mira i stabilnosti”, možda bi prvo trebalo da se izvini za svoje učešće u ratnohuškačkoj propagandi 90-ih. Ako Knežević zaista želi poštovanje Dejtona, možda bi trebalo da prizna da je Srebrenica genocid, jer je to presudio isti onaj međunarodni pravni sistem koji je stvorio Republiku Srpsku koju oni toliko vole da brane. Ali ne, oni biraju da budu Dodikovi ambasadori, da mu pružaju ruku dok pokušava da pretvori Bosnu i Hercegovinu u privatni feud. Biraju da pljuju po pravosuđu, da se miješaju u unutrašnje stvari druge države, da se pozivaju na narod koji ih nikad nije ovlastio da govore u njegovo ime.
I na kraju, ne brinite. Mir i stabilnost ćemo mi, obični građani, naći sami. Bez Mandića, Kneževića, Dodika i njihove predstave za jeftine političke poene. Oni su problem, ne rješenje.
