Dakle, autor koji je zagovarao navedeno u februaru 1992. već decenijama drži lekcije Izetbegoviću, Silajdžiću, Pejanoviću, Durakoviću i drugima zbog toga što su kroz Washingtonski i, kasnije, Dejtonski sporazum, ostvarili nešto mnogo bolje od “predloga” LS-a.
Predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić nedavno je svojim istupom u Vijećnici šokirala i uznemirila domaću javnost kazavši pred evropskim parlamentarcima kako se u Bosni i Hercegovini tokom 90-ih godina vodila “borba za moć” banalizirajući tako brutalnu agresiju na Republiku BiH od strane Srbije i Hrvatske i sve one činjenice koje je u brojnim procesima utvrdio Haški tribunal.
Da u Našoj stranci imaju brojne nesporazume sa utvrđenim činjenicama iz historije Bosne i Hercegovine poznato je od ranije, no čini se da je jedan od motiva za kontroverzne stavove često i vlastita nečista savjest njenih prvaka zbog djelovanja uoči početka agresije na Republiku BiH.
Kako je objavio politički analitičar Haris Imamović, ideolog Naše stranke Tarik Haverić predlagao je još u februaru 1992. godine podjelu Bosne i Hercegovine i pripajanje dijelova njene teritorije Srbiji i Hrvatskoj jer, smatrao je Haverić, ustrajavanje na nezavisnoj i cjelovitoj BiH “može voditi u sukobe”.
Imamovićevu Facebook objavu prenosimo u cjelosti:
“Tarik Haverić godinama piše kako Dejtonski sporazum nije dobar, kako je moglo bolje, itd, a u februaru 1992, prije nego što je i zapucalo, sam je zagovarao gori scenarij: pripajanje dijelova teritorije Bosne i Hercegovine Srbiji i Hrvatskoj.
Naime, u izlaganju koje je pripremio za predsjednika Liberalne stranke Rasima Kadića za sastanak evropskog izaslanika Jose Cutilheira sa liderima bh. stranaka (održan 13. i 14. februara u Konaku), Haverić piše: “Mi jesmo za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u njenim sadašnjim granicama, za suverenitet naroda shvaćenog kao cjelina državljana – ali to malo znači kada postoji snažna politička volja koja se tome protivi.”
Dakle, pošto je SDS protiv nezavisne, cjelovite BiH, po Haveriću, treba odmah odustati od tog zahtjeva. I to “uime mira”, naravno; čime drugo da se kapitulacija pravda!?
“Ustrajavanje”, kaže Haverić, “na tom maksimalističkom zahtjevu [nezavisnoj i cjelovitoj BiH] može voditi samo u sukobe, i zato je naš predlog pokušaj da se dođe do kompromisnog rješenja za koje unapred znamo da neće u potpunosti zadovoljiti nijednu od strana.”
Šta je to kompromisno rješenje? Međunarodno priznata BiH, ali uz skraćenu teritoriju. Tzv. građanska fildžan-država. Ili, kako kaže Haverić (u Kadićevom izlaganju): “Naš predlog predviđa međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, koja bi tako uspostavila svoj državni subjektivitet i izjednačila se s drugim državama koje su nastale ili nastaju u jugoslovenskom historijskom prostoru. Time bi se djelomično zadovoljila jedna politička volja. No isto tako [prijedlog LS] relativizira sadašnje granice Bosne i Hercegovine, ostavljajući mogućnost da se one promijene u bilateralnim razgraničenjima sa susjednim državama, koje bez ikakve sumnje, imaju teritorijalne pretenzije”.
Dakle, pošto Srbija i Hrvatska imaju teritorijalne pretenzije prema BiH, Haverić preporučuje da BiH bude otvorena za uvažavanje i priznavanje tih pretenzija.
“Time bi se”, kaže Haverić, “omogućilo najvećem dijelu onih koji svoju budućnost ne vide u samostalnoj i jedinstvenoj Boni i Hercegovini da ostvare svoju političku volju.”
Dakle, Haverić u februaru 1992. veli da treba pustiti većinski srpske i hrvatske sredine u BiH da se pripoje Srbiji i Hrvatskoj.
Podsjetimo, on ovo piše nekoliko mjeseci nakon uspostave srpskih autonomnih oblasti i nešto više od mjesec dana nakon 9. januara, proglašenja RS i odluke o njenom ostanku u SR Jugoslaviji.
Haverić, na kraju izlaganja, poentira ovako: “Ako je utvrđivanje novih granica Bosne i Hercegovine već nemoguće izbjeći, da ono bude što mirnije i postupnije i da što je moguće manje pojedinaca time bude oštećeno.”
(Dijelove izlaganja Rasima Kadića u Konaku sam preuzeo iz Haverićeve knjige “I vrapci na grani”, Rabic, 2009, str. 184)
Ovako Haverić ocjenjuje Deklaraciju Liberalne stranke o Jugoslaviji: “Predlagali smo, dakle, da se pristane na sve, samo ako to može pomoći da se izbjegne rat.” (Isto, str. 180)
Dakle, autor koji je zagovarao navedeno u februaru 1992. već decenijama drži lekcije Izetbegoviću, Silajdžiću, Pejanoviću, Durakoviću i drugima zbog toga što su kroz Washingtonski i, kasnije, Dejtonski sporazum, ostvarili nešto mnogo bolje od “predloga” LS-a.
Haverić je u prvim mjesecima rata bio u Pres-službi Glavnog štaba Armije RBiH, a onda ju je napustio u okolnostima koje bi sâm najradije zaboravio; ostatak rata je proveo u Francuskoj.
Pošto nije bio oružane borbe za nezavisnu BiH, Haverić je kasnije nastojao svim sredstvima da tu borbu delegitimizira.
To što Haverić od septembra 1992. piše nije ništa drugo do manifestacija resentimana. Kako bi kazao autor Genealogije morala: ovaj bivši zaposlenik Pres-službe Glavnog štaba ARBiH nikako ne uspijeva da provari ili povrati svoje iskustvo iz 1992, već ga drži u sebi kao otrov 30 godina i odavno je postao rob potrebe da se, ako nije mogao pravovremeno i u stvarnosti, onda makar naknadno i u tekstovima osveti svima onima koje smatra krivima za svoju sudbinu.
Ne čudi što je, radeći to bez mjere i ukusa, vremenom postao jedan od omiljenih bh. autora Darka Tanaskovića.
Tako u članku “Ontološke laži reisa Kavazovića” iz 2024, Tanasković govori o Haverićevoj “Kritici bosanskog uma” kao o “izvrsnoj, razornoj studiji”
U članku “Ko stvarno svodi Bošnjake na versku grupu” iz 2023, Tanasković prihvata sljedeći Haverićev rezime proteklih 35 godina: “Pokazalo se na osnovu jednog od najskupljih ekperimenata in vivo ikad izvedenih da je vršenje vlasti nešto složenije nego što je Izetbegović pretpostavljao. U četvrt stoljeća, on i njegovi nasljednici, duhovni i biološki, uspjeli su da relativni napredak sekulariziranih Muslimana u Jugoslaviji pretvore u apsolutni sunovrat reislamiziranih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini”.
Ne čudi što Tanasković žali zbog toga što je Izetbegović, u Konaku i kasnije, vodio glavnu riječ uime probosanske politike, a ne Haverić.
Kada je riječ o političkoj vještini, Izetbegoviću su poštovanje iskazivali američki predsjednik, državni sekretar, francuski predsjednik, njemački kancelar, jedan Vaclav Havel ili Mirko Kovač.
Evo šta Kovač kaže o Izetbegoviću: “On je ipak vodio politiku da se spasi što se spasiti može, dok je Milošević uništavao što se uništiti može, a Tuđmanu je bila opsesija da Bosna nestane, jer je to po njemu bila vještačka tvorevina kao Jugoslavija. […] Izetbegović se našao između dva đavola, nije mu bilo lako, niti je mogao polučiti bolje rezultate. Ko god je tada zastupao neku pomirljivu politiku nije imao šanse.“
Ali šta zna Kovač, kada Haverić zna da je drugačije a ima i Darka Tanaskovića da se složi s njegovom “razornom” ocjenom.
Haverić zna da je moglo bolje, samo da se, počev od Konaka, on pitao, a ne Izetbegović. To je ukratko sadržaj svih njegovih knjiga.
Nije rijetko da neuspješni praktični kompromiser postaje teorijski tvrdolinijaš: vidjeli smo to i u ovom mandatu kada su Naša stranka i SDP od opozicionih tvrdolinijaša, koji dan-noć trube o principima, postali praktični oportnuisti, koji godinama nisu smjeli spomenuti građanski koncept da ne naljute Američku ambasadu.
Tako je Haverić od nekog ko je “uime mira”, u februaru 1992, bio spreman čak i na kapitulaciju, postao borbeni autor, koji iz komfora svog francuskog prebivališta, uime Liberalne stranke piše kritiku Washingtonskog sporazuma i zalaže se za nastavak rata, sve dok BiH ne bude liberalnodemokratski uređena.
U jednom trenutku, u knjizi “I Vrapci na grani”, i sam Haverić, na trenutak, shvata suludost vlastite pozicije. Ali samo na trenutak, jer neurotska ugoda uvijek je bolja od gorčine istine.
“Kasnijih godina”, veli Haverić, “često sam se vraćao na ovaj tekst i na vlastite pobude: nije ličilo na mene da iz Pariza, gdje sam sam bio izvan opasnosti, napišem da smo, ‘u krajnjemu, za nastavak rata prije nego za nepravedan mir’. No od mene se nije ni očekivalo da iznosim lično mišljenje već da sugeriram stav jedne parlamentarne stranke, a moji stranački drugovi odlučili su da ga usvoje i štaviše objave, potvrđujući da u tome ne nalaze ništa sporno”, objavio je Haris Imamović.
data-nosnippet>