‘Kad sam počeo ovaj posao, zakleo sam se u Allaha dragog da neću uzet tuđe marke. Da ću jest hljeb od svoje plate. Ti ćeš sad proći s opomenom. I sveži se.’
Možda njegovo ime nikada nećemo saznati. Možda neće dobiti priznanje ni orden. Ali dobio je nešto što se ne može kupiti, poštovanje.
Negdje na cesti kroz Cazin, zaustavljen običan čovjek. Nije bio vezan sigurnosnim pojasom, sitnica, reći će neko. Greška, svakako. Ali priča koja je uslijedila, prerasta u nešto mnogo veće. U lekciju. U podsjetnik. U nadu.
‘Moram ti napisati kaznu’, rekao mu je policajac, smireno i bez oštrine. Na brzinu, možda iz navike, možda iz stida, možda iz očekivanja koje smo, nažalost, u ovoj zemlji naučili imati vozač pruža stotinu maraka. ‘Nemoj, gospodine, eto…’
Zastane trenutak. Pogledi se sretnu. A onda, umjesto uobičajenog klimanja glavom i tihe transakcije, čuje rečenicu koju vrijedi zapisati: ‘Kad sam počeo ovaj posao, zakleo sam se u Allaha dragog da neću uzet tuđe marke. Da ću jest hljeb od svoje plate. Ti ćeš sad proći s opomenom. I sveži se.’
Tu, na običnoj raskrsnici, na asfaltu kojeg je pregazilo i prevarilo previše, stajao je čovjek. Ne heroj s plakata. Ne glasnogovornik pravde. Samo čovjek. U uniformi, ali još važnije u časti.
U vremenu smo gdje je poštenje postalo skoro pa nevažno, ovaj policajac iz Cazina pokazao je da nije svako klonuo pred izazovima. Dok drugi okreću glavu, on se uspravio. Dok mnogi biraju prečicu, on je izabrao obraz. I to bez ikakvog priznanja.
Možda njegovo ime nikada nećemo saznati. Možda neće dobiti priznanje ni orden. Ali dobio je nešto što se ne može kupiti, poštovanje čovjeka kojeg je zaustavio. I poštovanje svih nas koji ovu priču čitamo i shvatamo šta u njoj stvarno piše.
Navedeni događaj objavljen je na društvenim mrežama i masovno se dijeli među Bosancima i Hercegovcima, patriotama, onima koji vole svoju državu.
