Danas 30 godina nakon genocida u Srebrenici ali i njegovog negiranja u tišini poslijeratne Bosne i Hercegovine, jedno pitanje odjekuje s posebnom težinom: Kako je moguće da entitet stvoren etničkim čišćenjem i genocidom, sa rukovodstvom osuđenim za najteže zločine protiv čovječnosti, i dalje nosi ime koje simbolizira ekskluzivitet jednog naroda?
Piše: EDIN OSMANČEVIĆ (Potočari)
Nastanak u krvi
Republika Srpska nije nastala izborima, dijalogom ili voljom svih građana. Njeno stvaranje započeto je 9. januara 1992. deklaracijom samozvanih predstavnika bosanskih Srba, a u narednim mjesecima pretvorilo se u sistemski projekat uništenja drugog,trećeg i drugačijeg. Rezultat? Više od milion protjeranih, desetine hiljada ubijenih, silovanih, zatvorenih, mučenih.
Najviši politički i vojni vrh te tvorevine – Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšić i mnogi drugi – osuđeni su pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Pa ipak, njihovo političko nasljeđe živi. Živi kroz naziv “Republika Srpska”, kroz entitet koji baštini i njeguje kontinuitet s projektom koji je pravno definisan kao zločinački poduhvat.
Ime koje vrijeđa
U srcu te kontradikcije leži moralna uvreda: da se zločin nagrađuje postojanjem i imenom. Kako objasniti preživjelim iz Prijedora, Foče, Višegrada ili Srebrenice da entitet koji ih je protjerao – i danas postoji pod istim imenom, bez ikakvog znaka pokajanja ili lustracije?
U RS-u se ne obilježavaju mjesta zločina, ne uče činjenice o genocidu, ne priznaje sudska istina. Naprotiv – negira se, relativizira, slavi. Nazivi ulica i škola nose imena ratnih zločinaca. Jezik zločina je prešao u pravno-administrativni aparat.
Dejton – kompromis ili kapitulacija?
Često se navodi da je RS ozakonjena Dejtonskim mirovnim sporazumom, i to je tačno – ali nije legalizovan način njenog stvaranja, niti je Dejton bio presuda o moralnoj ispravnosti njenih temelja. Bio je kapitulacija međunarodne zajednice pred realitetom stvorenim silom.
Nigdje u Dejtonu ne stoji da ime „Republika Srpska“ ima vječni legitimitet, niti da je to svetinja. Naprotiv – sam Ustav BiH (aneks 4) jasno garantuje ravnopravnost naroda i građana na cijeloj teritoriji. U praksi, to se svakodnevno krši u RS-u, gdje Bošnjaci i Hrvati ne mogu ni izabrati predstavnike, a kamoli biti ravnopravni u javnom životu.
Presude iz Strasbourga: država za etničke elite
Evropski sud za ljudska prava u više navrata je presudio da je ustavni sistem BiH – uključujući i način na koji je RS organizovana – diskriminatoran. Presude u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku jasno su pokazale da država funkcioniše prema logici etničke pripadnosti, a ne univerzalnih ljudskih prava.
No, vlasti RS-a te presude sistemski ignorišu. Umjesto ka građanskoj jednakosti, ide se u suprotnom smjeru: još jače entitetske barijere, etnički ekskluzivitet i glorifikacija ratne prošlosti.
Vrijeme je za pitanje koje se izbjegava
Došlo je vrijeme da se postavi pitanje koje godinama lebdi u zraku, ali ga niko ne smije jasno izgovoriti:
Može li entitet koji je stvoren genocidom i zločinom, i koji nije prošao denacifikaciju ni suočavanje s prošlošću, zadržati ime koje afirmiše taj projekat?
To nije samo semantičko pitanje. To je pitanje pravde, istine i pomirenja. To je pitanje za sve građane koje njeguju antifašističke društvene vrijednosti!
Sve dok RS ostaje nepromijenjena u svom simboličkom i političkom okviru, poruka je jasna: zločin se isplati. Etničko čišćenje postaje osnova za institucionalnu moć.
Nepravda ima dugačak rok trajanja, ali nije vječna. Oni koji šute iz straha, a znaju istinu – jednako su odgovorni za njeno održavanje. Ako Bosna i Hercegovina želi istinsku budućnost, mora imati snage da preispita temelje lažnog mira i imena koja kriju zločin.
Jer nijedno ime, nijedan entitet, nijedna granica – ne može biti svetinja ako je rođena u krvi nevinih.
