Priča o ilegalnom puštanju u rad graničnog prelaza otkriva političku arhitekturu današnje Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, a Evropska unija mehanizmima legitimizacije svega toga. Sve je očiglednije da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito EU, ne postoji ozbiljan politički subjekt na vlasti koji zastupa bošnjačke interese.
Tri dječaka sjede pred konzolom i igraju videoigricu. Dvojica se smiju, skaču, viču i upravljaju likovima na ekranu. Treći sjedi sa strane, drži džojstik u rukama, češka se po glavi i gleda u ekran. Samo što njegov džojstik nije priključen.
Tragikomična slika
Mema koju je ovih dana podijelio kolega Kenan Efendić djeluje kao šala, ali u sebi nosi ozbiljnu političku poruku. Jer upravo tako danas izgleda bošnjačka politika u Bosni i Hercegovini. Trojka učestvuje na sastancima sa Dodikovim i Čovićevim saradnicima, sjedi za stolom sa predstavnicima međunarodne zajednice, daje izjave i prisustvuje ceremonijama vlasti, ali bez stvarnog uticaja na procese koji određuju sudbinu države.
Najnoviji primjer stigao je iz Bosanske Gradiške.
Nakon što Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje nije postigao konsenzus o otvaranju novog graničnog prelaza, te nakon što je predstavnik Federacije Zijad Krnjić glasao protiv zbog neriješenog pitanja raspodjele PDV-a i dugovanja Republike Srpske, SNSD i HDZ odlučili su da političku volju pretvore u gotovu stvar, bez obzira na procedure i institucionalna pravila.
Kud puklo da puklo, a preko Bošnjaka će
Srđan Amidžić poručio je da će prelaz biti otvoren „kud puklo da puklo“, dok je zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak potom jednostrano donio odluku o privremenom otvaranju prelaza.
I gle čuda, prelaz je otvoren gotovo momentalno.
Još zanimljivija od same odluke bila je reakcija Delegacije Evropske unije. Umjesto pitanja kako je moguće zaobići proceduru, ignorisati izostanak konsenzusa i politički dogovor dvije stranke pretvoriti u državnu odluku, iz Brisela je stigla pohvala za „brzu reakciju“, efikasnost i „rasterećenje saobraćaja“.
Kao da nije riječ o zemlji u kojoj se tri decenije sistematski urušavaju institucije. Kao da nije riječ o državi u kojoj svaki presedan postaje model za novo zaobilaženje zakona. Kao da Bosna i Hercegovina nije politički prostor u kojem se pravila poštuju samo kada odgovaraju najjačim etnonacionalnim centrima moći.
A upravo tu počinje mnogo ozbiljnija priča od jednog mosta i jednog graničnog prelaza.
Bosanska Gradiška i spor oko graničnog prelaza pokazali su ono što se godinama prikriva diplomatskim frazama o partnerstvu, reformama i evropskom putu. Pokazali su da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito Evropske unije, ne postoji ozbiljan politički subjekt koji zastupa bošnjačke interese.
Odgovor zvuči brutalno, ali ga je teško osporiti.
Formalno postoje stranke koje dobijaju većinski bošnjačke glasove. Formalno postoje ministri, koalicioni partneri i predstavnici vlasti. U političkoj realnosti njihov uticaj sve više podsjeća na džojstik iz Efendićeve meme – prisutan je u kadru, ali nije povezan sa sistemom.
Kada HDZ nešto zahtijeva, otvara se prostor za dogovor. Kada SNSD blokira institucije, svi traže kompromis. Kada HDZ i SNSD zajednički odluče šta žele, vrlo brzo se pronađe izvršno rješenje. Kada bošnjačke stranke iznesu stav, najčešće slijedi ignorisanje ili objašnjenje da „još nije vrijeme“, da treba „biti pragmatičan“ ili pokazati „političku zrelost“.
Lipši mago do briselske trave ili šta to fali Bošnjacima
Godinama se tvrdilo da je problem u SDA. Onda je SDA organizovano uklonjena iz vlasti. Godinama se obećavalo da će Trojka otvoriti eru evropskih standarda, racionalnosti i funkcionalne države. Trojka je došla, ali suštinskih promjena nije bilo. Godinama se govorilo da će međunarodna zajednica konačno stati iza institucija Bosne i Hercegovine. Na kraju je stala iza političkih aranžmana HDZ-a i SNSD-a.
Rezultat je vidljiv u gotovo svakom ozbiljnijem političkom procesu. Milorad Dodik ostao je nezaobilazan faktor. Dragan Čović postao je nezaobilazan faktor. Bošnjačka politika sve više djeluje kao dekor koji popunjava kadar kako bi se održala iluzija ravnoteže i partnerstva.
Ovdje dolazimo do najosjetljivijeg dijela priče.
Bošnjaci danas praktično nemaju državotvornu i suverenističku političku snagu na vlasti koja je spremna sukobiti se sa hrvatskim ili srpskim centrima moći kada je ugrožen interes države Bosne i Hercegovine. To nije pitanje ideologije ni političkog centra, već pitanje osnovnog političkog refleksa da se zaštiti država čije institucije predstavljate.
U slučaju Bosanske Gradiške taj refleks pokazao je samo jedan čovjek – Zijad Krnjić, insistirajući da se pitanje raspodjele novca između entiteta ne može jednostavno gurnuti pod tepih. Tu se njegova politička podrška uglavnom završila.
Nasuprot tome stajao je unaprijed pripremljen mehanizam HDZ-a i SNSD-a. Odluka je bila spremna, politička podrška osigurana, a evropsko „razumijevanje“ gotovo trenutno.
Trojka se već dugo ponaša kao politička struktura kojoj je važnije da bude prihvaćena u diplomatskim krugovima nego da demonstrira političku snagu pred vlastitim biračima. Takav model može proizvesti pristojna saopštenja, korektne konferencije i uredne prezentacije reformi. Problem nastaje kada država traži odlučnost, politički sukob i spremnost da se kaže „ne“ moćnijim partnerima.
A Bosna i Hercegovina se danas upravo na tim tačkama brani – na raspodjeli javnog novca, nadležnostima, procedurama, institucijama, državnoj imovini i svakom pokušaju da se politička volja pojedinih stranaka predstavi kao viši interes države.
Zbog toga je priča o graničnom prelazu mnogo veća od još jednog prelaza. Ona otkriva političku arhitekturu savremene Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, Evropska unija mehanizmima legitimizacije tog odnosa, dok bošnjačka politika uglavnom dobija ulogu nijemog posmatrača i igrača sa isključenim džojstikom.
Pitanje zato više nije šta se dogodilo u Bosanskoj Gradiški. Pitanje je ko je pristao da najveći narod u zemlji ostane bez stvarnog političkog predstavljanja.
Posljedice
Jer nijedna država ne može dugoročno funkcionisati ukoliko jedan od njenih ključnih političkih subjekata nema mogućnost da utiče na procese koji određuju njen razvoj. Bosna i Hercegovina danas opasno klizi prema takvom modelu. Bošnjaci učestvuju na sastancima, pojavljuju se na zajedničkim fotografijama i prisutni su u institucijama, ali se ključne odluke sve češće donose mimo njihove političke volje.
Zato ovo nije priča o granici, saobraćaju, kamionima i rampama. Bosanska Gradiška je upozorenje da se Bosna i Hercegovina pretvara u sistem u kojem dva politička centra upravljaju procesima, dok treći služi kao dokaz da je igra navodno zajednička i legitimna.
A kada najveći narod u državi postane statist u procesu donošenja odluka koje se tiču i njega, tada više nije ugrožena samo jedna politika. Tada je ugrožena sama ideja Bosne i Hercegovine kao zajedničke i ravnopravne države svih njenih građana i naroda.