Nakon smrti Biljane Plavšić, bivše članice političkog i ratnog rukovodstva bosanskih Srba koja je pred Haškim tribunalom pravosnažno osuđena za zločine protiv čovječnosti, u javnosti je pažnju izazvao komentar Slobodana Šoje, predsjednika Upravnog odbora Bosanskog kulturnog centra Kantona Sarajevo.
Šoja je na Facebooku o Plavšić pisao biranim riječima, opisujući je kao prije rata uglednu naučnicu i profesoricu koja je, kako navodi, „zalutala u politiku“. Istovremeno je priznao da je bila „pravi nacionalista“ i da je zastupala „brutalno radikalan“ politički koncept.
Međutim, posebno je sporna njegova tvrdnja da Plavšić, uprkos svemu, „nije učestvovala ni u čemu zbog čega su stradali ljudi“.
Takva ocjena nije u skladu sa činjenicama utvrđenim pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Plavšić je pred Tribunalom priznala krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti, a sud je utvrdio njenu odgovornost u okviru kampanje nasilnog i prisilnog etničkog razdvajanja stanovništva na području Bosne i Hercegovine.
U presudi se navodi da je kampanja obuhvatila 37 općina, dok su njene posljedice bile ubistva, progoni, deportacije, prisilna premještanja i druga stradanja civilnog stanovništva, prvenstveno Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba. Plavšić je 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora.
Šoja, međutim, njenu ulogu ne tumači na taj način. U svom osvrtu navodi da je Plavšić smatrala kako Srbi i drugi narodi u Bosni i Hercegovini ne mogu živjeti zajedno, ali joj istovremeno pripisuje stav da nije bila direktno odgovorna za posljedice politike koju je podržavala.
Posebno je zanimljiv dio u kojem Šoja objašnjava kako mu je, prema njegovim riječima, sama Plavšić prije desetak godina govorila o razlozima zbog kojih je priznala krivicu.
Prema njegovom navodu, ona je to povezivala s vjerskim konceptom „kenozisa“, odnosno idejom preuzimanja tuđeg grijeha.
„Grijeh mora biti okajan pa ako krivac ne želi da se javi, onda neko mora na sebe preuzeti krivicu“, prenio je Šoja njene navodne riječi.
Takvo objašnjenje, međutim, razlikuje se od sadržaja njenog priznanja pred Tribunalom. Plavšić je priznala vlastito učešće u progonima i prihvatila krivičnu odgovornost za svoju ulogu u politici nasilnog etničkog razdvajanja.
Ona se 2002. godine izjasnila krivom za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, nakon čega joj je izrečena kazna od 11 godina zatvora. Presuda Haškog tribunala predstavlja pravosnažno utvrđene činjenice o njenoj ulozi, a ne samo političku ili historijsku interpretaciju.
Šoja na čelu BKC-a
Komentar Slobodana Šoje dobija dodatnu političku težinu zbog funkcije koju trenutno obavlja u Kantonu Sarajevo.
Šoja je predsjednik Upravnog odbora JU Bosanski kulturni centar Kantona Sarajevo. Na tu funkciju imenovan je odlukom kantonalne vlasti koju čine stranke Trojke, a Šoja je istovremeno član SDP-a.
Njegove javne istupe i raniji angažman mediji su već dovodili u pitanje. Posebnu pažnju izazvao je njegov odlazak na područja pod ruskom okupacijom u Ukrajini 2022. godine, gdje je bio među stranim posmatračima na referendumima koje su organizovale vlasti pod kontrolom Rusije.
Tada je Ministarstvo vanjskih poslova BiH saopćilo da Šoja nije imao nikakvo ovlaštenje institucija Bosne i Hercegovine i da nije predstavljao državu.
Radilo se o referendumima održanim 2022. godine u okupiranim dijelovima Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja, a ne o referendumu na Krimu iz 2014. godine. Ujedinjene nacije i veliki broj država članica UN-a odbacili su te referendume kao nezakonite.
Šoja je, prema dostupnim podacima, član i Upravnog odbora udruženja „Istina i pravda“ iz Istočnog Sarajeva.
Njegova najnovija objava o Biljani Plavšić zato je otvorila pitanje odnosa prema pravosnažno utvrđenim činjenicama o ratnim zločinima, posebno imajući u vidu da se radi o osobi koja obavlja javnu funkciju u jednoj od najpoznatijih kulturnih institucija u Sarajevu.
Ostaje pitanje da li će se SDP i ostale stranke koje čine vlast u Kantonu Sarajevo oglasiti o Šojinim navodima, posebno o tvrdnji da Biljana Plavšić „nije učestvovala ni u čemu zbog čega su stradali ljudi“.