Tmurnu političku svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, s vremena na vrijeme razvedre price o suzivotu. Primjer jedne takve je selo Popov most. Uprkos lošim uslovima i odlasku stanovništva, desetak Srba i Bosnjaka godinama njeguju zajedništvo.
Osnovnu školu u Popovom mostu sedamdesetih godina prošlog vijeka pohađalo je oko 700 đaka. Danas se školska vrata otvaraju za dvije djevojčice. Dječije graje nedostaje, ostali su samo oni stariji.
“To je sve staračko stanovništvo, ljudi koji nemaju možda ni gdje otići. Ljeti bude naroda, bude vikendom. Zimi je pustinja. Ne samo zima, nego kad prođe turistička sezona, kad dođe jesen, ovdje je tužno proći. Vjerujte, znam najbolje“, objašnjava šumar, Negoš Paprica.
Stari sjaj rodnom kraju pokušavaju vratiti oni koji su tu rođeni. Prije nekoliko godina, oronuli željezni most zamijenjen je betonskim. Iščekuje se i izgradnja puta, a naziru se i obrisi turizma. Ali, teško je vratiti mladost u ovaj kraj.
“Selo je ugašeno, uveče imamo ovdje nekih desetak ljudi koji borave ovdje na Popovom mostu, svi ostali su u Foči, Sarajevu, Americi, bilo gdje. Selo pusto na asfaltu. Ja sam pokušao da oživim svoje selo, da vratim svoju djecu ovdje, da li će to biti ili neće to je veliko pitanje“, kaže Milovan Radović.
Ipak, tih desetak ljudi primjer su suživota i zajedništva. Bošnjaci i Srbi udružili su se kako bi svom dugogodišnjem prijatelju, Muhi, pomogli u izgradnji kuće.
“Došli smo, saljevamo ploču našem Muhidinu Vrevi, povratnik. Donacije je ganjao, nije uspio da izganja. Sada smo se organizovali. Materijal kupili, uvijek smo bili zajedno. Zajedno živjeli i prije rata i sada. Više sam pojeo hljeba sa Milošem, nego sa svojim bratom“, priča Suljo Arnautović.
Upravo su Miloš i Suljo već 60 godina najbolji prijatelji. Zajedno su krenuli u školu i od tada su nerazdvojni. Druže se, planinare, pomažu. Jedino žale sto se i ovaj kraj, kao i brojni drugi, polako gasi.
“Nema naroda, nema nikog. Sve na prste možeš prebrojati sto nas ima. Nas 5-6 momaka se druži, isto kao i prije rata i sad, polazimo, dolazimo, ja kod Mihe, Miho kod mene, Suljo, Murat i to je sve sto nas ima. Milovan, Selmo“, priča Miloš Radović.
Iako ih je malo, dovoljni su jedni drugima. U njihovom svijetu nema mjesta politici. Kažu, političari neka pričaju svoju pricu, a oni će svoju. A ova iz Popovog mosta, zasigurno je i ljepša i vedrija, piše N1.
