data-nosnippet>
U planinskim predjelima središnje Bosne, u mjestu Pribraća kod Donjeg Vakufa, živi Ljubo – čovjek iz nekih boljih vremena, kada su susjedi bili više od prezimena na poštanskoj adresi, a vjera nije određivala ni dobrotu ni zloću.
Danas ima 88 godina i kaže da mu je savjest mirna – jer nikada nikome nije učinio ništa nažao. Njegov život, isprepleten prijateljstvima, ratom, gubicima i otpornošću, svjedoči o tome da čovječnost može preživjeti i najveće povijesne lomove.
Prije rata, Pribraća je bilo selo s većinskim srpskim stanovništvom. Ljubo je bio vozač autobusa – jednostavan, vrijedan i omiljen čovjek, poznat po svojoj pristupačnosti i mirnoj naravi.
„Narod me zavolio kroz taj posao. I Muslimani, i Srbi, i Hrvati – svima sam bio isti Ljubo“, kaže s blagim osmijehom.
Ali tada su došli dani kada su osmijesi utihnuli, a sela opustjela.
Tijekom ratnih godina, Ljubu i njegovu obitelj protjerali su iz kuće. Nisu imali kamo. Spas je došao iz potpuno neočekivanog smjera – od susjeda muslimana, Malkoše Ramadana. Kod njega su, kaže Ljubo, „našli zaklon kao kod rođenog brata“. Ramadan ih je primio u svoj dom u Dubravama kod Gradiške, dijelio s njima sve što je imao i hranio ih puna tri mjeseca.
„Njegova se kći udala dok smo živjeli kod njega.
Nismo se osjećali kao gosti, nego kao obitelj. A onda sam kasnije, nakon rata, čuo da je Ramadan preminuo… Teško mi je to palo. Nismo se ni pravo oprostili“, kaže Ljubo, gledajući negdje u daljinu – kao da razgovara s nekim koga i dalje nosi u srcu.
Nakon rata, selo Pribraća se promijenilo. Većina srpskih obitelji je otišla. Ostale su samo dvije kuće i četiri duše – Ljubo, njegova supruga, brat i snaha. Ipak, Ljubo nije oklijevao. Vratio se u svoj dom u Donji Vakuf – prvi među svima.
„Niko me nije poprijeko pogledao“, kaže s zahvalnošću u glasu.
„Idem uzdignute glave. Susjedi me pozdravljaju, svi znaju tko sam i što sam. Moja žena i ja se odlično slažemo sa svima. Ne dam da me otrov mržnje dotakne – jer on ne vodi nikamo.“
Jedini incident kojeg se sjeća iz tog perioda bio je provala u njegovu kuću dok su bili u Novom Sadu. Nisu odnijeli mnogo – nešto posuđa i malo rakije – ali više od same krađe, zaboljela ga je nemoć.
„Bio sam u Novom Sadu kada me ta vijest pogodila. Susjedi su mi odmah rekli tko je to učinio. I dan-danas to pamtim ne zbog krađe, nego zbog toga što su susjedi bili iskreni i odmah mi rekli istinu.“
Ljubo danas živi mirno. Njegova djeca su se rasula po svijetu: jedan sin u Novom Sadu, drugi u Sarajevu, a kći u Americi. Kaže da se ne brine za njih:
„Lako se oni prilagode, nisu zlonamjerni – povukli su na mene.“
Za volanom autobusa proveo je 30 godina. Danas vozi kroz sjećanja – putevima kojima je nekada prolazio sa stvarnim putnicima – iz sela u grad, iz prijateljstva u zahvalnost, iz tuge u mir.
„Mene rat nije promijenio. Nisam to dopustio. Ja sam Ljubo. **Prvo sam čovjek, pa onda Srbin. A Ramadan, moj komšija, i on je bio čovjek – pa tek onda Musliman.“
Priča iz Pribraće nije samo priča o ratu. To je svjedočanstvo da u najtežim vremenima najsjajnije svijetle oni ljudi koji ostaju ljudi.
Ljubo je jedan od njih. Njegova tišina nosi više istine nego mnoge riječi – i podsjeća nas da čovječnost ne može izgorjeti ni u najžešćoj vatri mržnje.
