data-nosnippet>
Dok se životni standard u RS ubrzano urušava, Milorad Dodik, predsjednik ovog bh. entiteta, nastavlja politiku sukoba i destabilizacije.
Umjesto da energiju usmjeri ka poboljšanju života građana, Dodik već godinama koristi poziciju za lične i političke interese, sistematski urušavajući institucije države Bosne i Hercegovine – države od koje, uzgred, i prima plaću.
I dok on vodi političke ratove, stvarnost na terenu je sve sumornija. Privreda RS-a je u kolapsu, a investitori, posebno strani, masovno zatvaraju firme i gase radna mjesta. Radnici gube poslove, mladi pakuju kofere, a cijeli krajevi ostaju pusti.
Finansijski, entitet tone sve dublje – dugovi se gomilaju iz mjeseca u mjesec, dok entitetska vlast uporno ignoriše činjenicu da ne postoji održiva ekonomska politika. Ova strategija kratkoročnog zaduživanja bez konkretnih rezultata vodi direktno u fiskalni kolaps.
Demografska slika još je poraznija. Po prvi put od svog nastanka, RS je pala ispod milion stanovnika. Prema posljednjim procjenama, u ovom entitetu danas živi tek nešto više od 995.000 ljudi – što je pad od čak 175.000 u odnosu na popis iz 2013. godine. To je gubitak veličine jednog većeg grada.
Natalitet je u slobodnom padu: samo prošle godine, u RS je rođeno 9.227 beba, dok je preminulo 14.136 osoba. Jasno je – na svaku 25. proslavu rođenja, dolazi čak 38 sahrana. Od 2002. godine do danas, negativni prirodni priraštaj odnio je populaciju grada veličine Bijeljine.
Obrazovni sistem, koji je nekada bio ponos lokalnih zajednica, danas je na koljenima. U posljednjih deset godina, broj upisanih prvačića opao je za više od 1.500, osnovne škole imaju 13.000 učenika manje, srednje škole su izgubile gotovo 50.000 učenika, dok je broj studenata u visokom obrazovanju opao za alarmantnih 20.000.
Kao da to nije dovoljno, omjer zaposlenih i penzionera – ključan pokazatelj održivosti penzionog sistema – krajem prošle godine iznosio je svega 1:1,17. A za ekonomsku stabilnost potreban je minimum 1:3. Ovakav omjer znači da je RS već sada pred bankrotom sistema javnih finansija.
Dok brojke govore same za sebe, vlasti RS-a nastavljaju ignorisati realnost, fokusirajući se isključivo na političke konflikte i retoriku podjela. No, realnost je neumoljiva: građani sve teže preživljavaju, perspektiva ne postoji, a iseljavanje i ekonomski kolaps su postali konstanta.
Vrijeme je da se postavi jasno pitanje: hoće li građani RS-a i dalje šutke posmatrati kako se sve urušava pod teretom neodgovorne politike – ili će konačno zatražiti promjene koje idu u korist života, a ne interesa jednog čovjeka?
