Mesić: Rekao mi je “ma kakvi bre Srbi iz Hrvatske, zanima nas 63 posto BiH”

„Do pobune Srba u Hrvatskoj nije trebalo doći. Tadašnja politika morala je uzeti u obzir sva politička i društvena kretanja u Evropi, u Jugoslaviji.

Kad su dolazile delegacije Srba iz Hrvatske u Predsedništvo u Beogradu, pitao sam Boru Jovića što Srbija od njih želi: teritoriju Hrvatske ili srpsko stanovništvo, šta? Jović mi je rekao „ma kakvi bre, Srbi iz Hrvatske, ne zanima nas ni hrvatska teritorija, nego 63 posto Bosne i Hercegovine, što je bilo srpsko, što jeste srpsko i što srpsko treba ostati“, rekao je u intervju za portal Novosti predsjednik Republike Hrvatske od 2000. do 2010. godine, Stejpan Mesić.

Mesić je također istakao kako samo “slijepac može negirati genocid nad Srbima” od ustaške vlasti tokom Drugog svjetskog rata.

Iako je po Ustavu Republike Hrvatske antifašizam ugrađen u same temelje današnje države, proslave i obilježavanja povodom pada fašističkog i ustaškog režima pale su manje-više na organizaciju udruga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, sa skromnom ulogom državne i tek mjestimičnom ulogom lokalne vlasti. Kako gledate na taj hrvatski običaj?

Obilježavanje antifašističkih datuma, sjećanja na partizanske pobjede u hrvatskoj javnosti prolaze nevidljivo. Bitne datume naše povijesti jedino obilježavaju malobrojne antifašističke udruge i to onako kako mogu – skromno, sukladno svojim sredstvima i mogućnostima. Ali nije dovoljno položiti vijenac bez prisustva medija, javne vlasti, istaknutih društvenih i političkih lica jer mlade generacije koje bi morale znati vrijednost partizanskih pobjeda u hrvatskoj povijesti o tome nemaju pojma.

Tko je pobjednik, a tko poražen?
Iako je znanstveno dokazano tko je pobjednik, tko poražen, zašto je tko pobjednik i zašto je tko poražen u Drugom svjetskom ratu, iz jednog ludog, sumanutog razloga određeni društveni krugovi propagiraju neoustaške, fašističke poruke. Datum kad je Split oslobođen od ustaških i fašističkih snaga temelj je današnjeg demokratskog Splita u Hrvatskoj, u Europi, taj dan, taj događaj bi cijela Dalmacija trebala ponosno i svečano proslaviti, a ne stidljivo, povučeno, potiho kao da se toga sramimo.

Obilježavanje datuma kad je osnovana prva Narodna vlada 14. travnja 1945. bio je događaj u kojem je morala sudjelovati sadašnja Vlada Republike Hrvatske, a od izvršne vlasti bio je samo gradonačelnik Splita Ivica Puljak. Sramota! Pa gdje je bio premijer Andrej Plenković? Što mu je bio problem da dođe na taj događaj, zar on negira prvu hrvatsku vladu?! Pa to je preteča današnje vlade.

Službeni govori nisu se smjeli ukidati. U Jasenovcu, ispred Kamenog cvijeta, u toj zlokobnoj i mučnoj tišini, mora se znati, mora se glasno izreći koja je to ideološka orijentacija današnje države. Jesu li ustaše ipak bili dobri momci?! Ili ipak nisu? Koji su narodi i zašto stradali u Jasenovcu?

Osamdeset godina kasnije u Plenkovićevoj vladi je stranka čiji su članovi prije godinu dana nedvosmisleno izgovorili da je Zagreb zauzet 1945. godine, a oslobođen 1991.?

Koji je Zagreb oslobođen 1991. godine? Onaj koji je ukinuo ulicu Osmog maja i imenovao Ulicu baruna Trenka, njemačkog špijuna. Razmišljanja da NOB i partizani uopće nisu bili potrebni sve više uzimaju maha. Navodno bi Hrvatska imala i Split, Zadar, Rijeku i Istru i bez partizana.

Zaboravlja se odluka pobjednika Drugog svjetskog rata da svi režimi nastali voljom fašističkih okupatora, uključujući i ustaški NDH, moraju nestati i da se države vraćaju u svoje prethodne okvire. Da nije bilo partizana i NOB-a, vratila bi se Kraljevina Jugoslavija sa svim neriješenim nacionalnim problemima. Zahvaljujući NOB-u nastala je SFR Jugoslavija kao moćna državna zajednica naroda i narodnosti koja je osigurala mir, poslijeratnu obnovu, prosperitet, industrijski, ekonomski razvoj, razvijeno tržište, svakako veće od tržišta današnje Hrvatske.

U službenom protokolu u Jasenovcu, pa čak ni u izjavama političkih dužnosnika novinarima, nije spomenut Holokaust, a kamoli genocid na Srbima. Službena politika dobro je razvila negaciju genocida nad Srbima.

Nespominjanje Holokausta i genocida nad Srbima ne smeta samo onima koji promoviraju neoustašku politiku. Samo slijepac može negirati genocid nad Srbima. Ako je bilo organizirano nekoliko koncentracijskih logora, ako su poubijana cijela sela, očišćeni cijeli prostori i ako to nije genocid, uz to kad doglavnik ustaškog pokreta Mile Budak iznese politički dekret: “trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu prekrstiti”, ako to nije genocid, ne znam što je.

Kao predsjednik Republike Hrvatske držali ste službene govore u Jasenovcu koji su posljednjih godina ukinuti. Slažete li se s tom odlukom?

Službeni govori nisu se smjeli ukidati. U Jasenovcu, ispred Kamenog cvijeta, u toj zlokobnoj i mučnoj tišini, mora se znati, mora se glasno izreći koja je to ideološka orijentacija današnje države. Jesu li ustaše ipak bili dobri momci? Ili ipak nisu? Koji su narodi i zašto stradali u Jasenovcu? Službeni govori u Jasenovcu bili bi odraz naše kulture sjećanja, suočavanja nas sa samima sobom, našeg civilizacijskog puta.

Nakon polaganja vijenca, predstavnici države moraju svojim riječima pokazati gdje smo mi kao društvo danas, pogotovo s obzirom na današnje opasne društvene pojave neoustaštva kad se mladi ne libe splitskim ulicama koračati s pozivanjem i dozivanjem Hitlerovih saveznika “ajmo, ustaše” ili u Imotskom glasno, masovno uzvikivati ustaški pozdrav! Moramo priznati da su neoustaške pojave u društvu otišle izvan svih kontrola. I ne znam dokle će to ići. Jer ne vidim gdje je i tko je ta brana. Pola milijuna politički nepismenih Hrvata na koncertu proustaškog pjevača dovoljno govori.

U Jasenovcu najbrutalniji način ubijanja
Međutim, kad hrvatske vlasti u rijetkim situacijama baš nešto moraju reći o užasima Drugog svjetskog rata, kao za službeni Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, uglavnom se priča o užasima u njemačkom koncentracijskom logoru Auschwitzu. Radije govorimo o tuđim zločinima, nego se suočavamo sa svojima, s Jasenovcem.

I njemački logori su bila gubilišta, ali nije se umiralo na isti način. U Auschwitzu je bilo industrijsko ubijanje ljudi, a u Jasenovcu najbrutalniji način ubijanja – maljevima, noževima. Iznad koncentracijskog logora u Jasenovcu pisalo je: red, rad i stega i ljudi su mislili da će tu raditi, zaista su se nadali da će biti spašeni jer su ubijani i po svojim selima, po dolasku, na putu do Jasenovca.

Za razliku od proslave 80 godina oslobođenja od fašizma koja je ostavljena na organizaciju udruge SABA RH, proslava 30 godina od vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja bit će u organizaciji državnog vrha. Kako danas gledate na ratne devedesete? Bili ste jedna od ključnih političkih figura.

Bez vojne akcije rat se nije mogao zaustaviti, ali nisu se smjeli dogoditi zločini. Govorim, naravno, o zločinima s hrvatske strane. Građani Hrvatske srpske nacionalnosti na pobunjenim područjima su prevareni, rečeno im je da ostanu u svojim kućama, da im se neće ništa dogoditi, a onda su naišle neke barabe i poubijale nemoćne starce. U Drugom svjetskom ratu kuće su se palile za vrijeme borbe, a devedesetih su se palile poslije borbi, poslije Oluje, jer je vlasnik srpske nacionalnosti.

Nažalost, Hrvatska ni poslije 30 godina nije uspjela sudski procesuirati odgovorne za te razne zločine. Do pobune Srbe u Hrvatskoj nije trebalo doći. Tadašnja politika morala je uzeti u obzir sva politička i društvena kretanja u Europi, u Jugoslaviji. Kad su dolazile delegacije Srba iz Hrvatske u Predsjedništvo u Beogradu, pitao sam Boru Jovića što Srbija od njih želi: teritorij Hrvatske ili srpsko stanovništvo, što? Jović mi je rekao “ma kakvi bre, Srbi iz Hrvatske, ne zanima nas ni hrvatski teritorij, nego 63 posto Bosne i Hercegovine, što je bilo srpsko, što jeste srpsko i što srpsko treba ostati”.

Nakon toga sam Babiću, Zelembabi i Martiću rekao da će biti izdani i prodani od Beograda. Srpska delegacija iz Hrvatske bila je izluđena, indoktrinirana, oni su stvarno mislili da mogu napraviti neki historijski uspjeh i iskorak.

Je li službeni Zagreb dovoljno učinio da ne dođe do pobune Srba u Hrvatskoj? Hrvatskim gradovima već su hodali crnokošuljaši, Srbi su u gradovima ostajali bez posla, bez stanova, Srbi u Vukovaru su nestajali, kasnije su počinjeni zločini u Gospiću, na Pakračkoj Poljani i drugdje. Kad tome dodamo živa sjećanja na stradanja Srba u Jasenovcu i nacionalističku retoriku koji su bili izgledi da do rata ne dođe?

Hrvatska nije učinila dovoljno. Iz Zagreba su dolazile poruke koje nisu ohrabrivale Srbe, a čim dolazi do takvih promjena, masa reagira. Poanta rata s jedne i druge strane, i Miloševićeva i Tuđmanova, bila je podjela Bosne i Hercegovine. Milošević je na mapi predloži Tuđmanu banovinske granice iz 1939. plus Cazin, Kladušu i Bihać. Pobunio sam se protiv takvog načina podjele susjedne, međunarodno priznate države, a Tuđman mi je odgovorio da ja ne znam povijesne silnice! Od tad počinje naš raskid.

Zaustavljen povratak
Je li po vašem mišljenju povratak Srba u Hrvatsku nakon Oluje bio osporavan?

Povratak nije bio osporavan, on je bio zaustavljan. Vladala je neiskrena politika prema Srbima: deklarativno se govorilo da se želi povratak građana srpske nacionalnosti, a kad krenemo od Karlovca prema moru, vidimo da su sva sela prazna. Nikome nije bilo u interesu da se Srbi vrate na svoju paljevinu. Čak naprotiv bile su akcije zauzimanja srpske imovine, kuća, zemlje. I dan-danas kad slušamo pojedine saborske zastupnike, za sve su im Srbi krivi, a oni u tome svemu ostvaruju svoj veliki materijalni interes. Čim je netko Srbin, odmah je četnik.