UNIVERZITETSKA PROFESORICA EDINA BEĆIREVIĆ: “Ako padne Dodik, pada i…”

Državni komemorativni skup pod nazivom “Oluja je pogrom – pamtimo zauvijek”, održan prije dva dana u Sremskim Karlovcima, pretvorio se u predstavu u kojoj je dominirao trojac Porfirije – Dodik – Vučić.

Kolektivno “srbovanje” bilo je manje posvećeno žrtvama, a mnogo više političkim porukama koje su zvučale prijeteće prema regionu, ali su – uzevši u obzir širi kontekst – djelovale prilično isprazno.

Piše: Prof. dr. Edina Bećirević, za portal Radiosarajevo.ba

Reflektovalo se na prošlost i izgubljene ratove; anatema je bačena na Billa Clintona, a Amerika podijeljena na “staru” i “novu”. Jasno je da nada u Trumpovu administraciju kao savezniku “srpske stvari” i dalje živi, dok je ljutnja prema Evropskoj uniji dosegla najviši nivo.

Prvi put, usamljenost Srbije priznata je javno. Iz govora Vučića i Dodika bilo je jasno da je Srbija disfunkcionalna država, bosanskohercegovački entitet Republika Srpska pred kolapsom, te da se ni jedan ni drugi više ne mogu oslanjati na koncept stabilitokracije jer je očito da je model u koji je Zapad godinama ulagao konačno – propao.

Klerikalizacija Srbije
Porfirijev govor imao je, barem na površini, pomirljiv ton. Apelovao je na jedinstvo Srba, pozivajući se na žrtve. Govorio je o ljubavi prema bližnjima, pa čak i o ljubavi prema neprijateljima. Međutim, iz usta nekoga ko poriče genocid i ko nikada ne govori s poštovanjem o tuđim stradanjima, te riječi zvučale su krajnje licemjerno.

Analizirati Porfirijeve nastupe, u tom smislu, postaje zamorno. Klerikalizacija Srbije odavno nije vijest, a Srpska pravoslavna crkva toliko je integrisana u Vučićev državni aparat – i to u poziciji koja je otvoreno sluganska – da svaka nova analiza djeluje kao reciklaža ranijih.

Iskreno, umara i kada to sama pišem, i kada čitam druge koji se time bave. Možda to nije fer reći, jer na klerikalizaciju treba stalno ukazivati, upravo zato što oni koji je sprovode računaju na zamor kritike i tiho normaliziranje pravoslavnog diskursa. Ali tu postoji i druga zamka: da i oni koji klerikalizaciju kritikuju, često nesvjesno preuzimaju jezik, logiku i vrijednosne kategorije sistema koji pokušavaju osporiti – i tako mu, paradoksalno, daju novu vrstu legitimnosti.

Zato će ovaj tekst ostati u domenu analize političkog diskursa, uz osvrt na simboličku diplomatsku komunikaciju u srpskom stilu.

Dodikovo političko samouništenje
Na komemorativnom skupu “Oluja je pogrom – pamtimo zauvijek” zanimljiva je, recimo, bila režija. Kamera koja je zoomirala Porfirija i Vučića zabilježila je razmjenu njihovih suzdržanih i podrugljivih osmijeha tokom Dodikovog govora. Vučić je skretao pogled u stranu i povremeno “gladio džepove sakoa”, kao da je želio pokazati da mu je neugodno da sluša Dodikovo samouvjereno razmetanje prostaštvom i političkim seljaklukom.

Od Dodika ništa novo, osim da je odisao nesigurnošću. Naime, djelovao je kao da je konačno osvijestio da je njegova politička karijera gotova, pa je ovaj put zvučao karikaturalno do apsurda. Naprosto je bilo neprijatno gledati i slušati kako pokušava da uvjeri i sebe i druge da se političko samouništenje može predstaviti kao populistička autentičnost. Za njegove standarde, prostački je blago psovao: “Nosite se vi i vaša vladavina prava”.

Vučić, ipak, nema kapaciteta za izvoz krize
S druge strane, Vučić je vladavinu prava Srbije – koja je, po njemu, istinska demokratska država izdigao iznad “njihove demokratije”, misleći valjda na Zapad. Srbija je, prema toj naraciji, sama, prkosna i u usponu, usprkos svim neprijateljima. Zvuči kao scenario koji čak ni Sjeverna Koreja više ne koristi.

Mnogi su Vučićev govor, pun prijetnji, protumačili kao namjeru “izvoza krize” iz Srbije u region. I nije da on to ne pokušava – ali ni u govoru nije mogao sakriti da za to više nema kapacitet. Sistem u Srbiji je u raspadu.

Za izvoz krize na način na koji bi to želio Aleksandar Vučić, potrebna je odanost vojske, obavještajnih službi, političko jedinstvo, ali i homogenizacija stanovništva. Za “izvoz krize” koji bi imao trajniji efekat i pomogao konsolidaciji njegovog režima unutar Srbije, Vučiću je potrebna i prećutna saglasnost zapadne međunarodne zajednice. Ništa od toga njegov režim danas nema.

Zapadni lideri sve su svjesniji da Vučićev režim u velikoj mjeri podsjeća na Putinov – režim koji počiva na lažiranim izborima, kontroli medija, korupciji i crnim tokovima novca. Vučić je trenutno u panici da zadrži uzde vlasti u svojim rukama. Panika je prisutna s razlogom. Njegova autokratska konstrukcija, deceniju pažljivo građena, posljednjih mjeseci vidno se trese pod pritiskom protesta i sve glasnijeg otpora unutar društva.

Proces kojim je Srbija prešla iz autoritarnog u otvoreno autokratski režim dosljedno dokumentiraju brojne međunarodne organizacije koje prate stanje demokratije i vladavine prava u svijetu, uključujući Freedom House i V-Dem. Prema V-Demovom Indeksu liberalne demokratije, Srbija je bila četvrta među deset zemalja koje su između 2009. i 2019. doživjele najizraženiju autokratizaciju. Prema najnovijim procjenama (2025), Srbija više nije klasifikovana kao demokratija, već kao “izborna autokratija”.

U razgovorima iza zatvorenih vrata, EU diplomate ove izvještaje, analize i ocjene prezentiraju Aleksandru Vučiću – uz mnogo neugodnih pitanja.

Indikaciju o tome šta se dešava “iza scene” nedavno sam čula od jednog srbijanskog kolege koji redovno brifuje zapadne zvaničnike. Prepričao mi je da je, u jednom od tih razgovora sa visokim predstavnikom EU, dao ocjenu:

“Ako padne Vučić, pada i Dodik.”

Odgovoreno mu je polupitanjem: “Mislite li da to mora biti baš tim redoslijedom?”

I u drugim, otvorenijim razgovorima koje su brojni analitičari sa Zapadnog Balkana vodili posljednjih sedmica sa zvaničnicima EU, postalo je jasno da je podrška Vučiću od strane Brisela u ovom, za njega veoma turbulentnom periodu, uslovljena njegovim distanciranjem od Dodika.

Upravo zbog toga, retorička podrška koju pruža Dodiku, zaključci Savjeta za nacionalnu bezbjednost i ostrašćeni anti-zapadni govori sve više djeluju kao predstava za domaću publiku. Jer šta da kažu nakon godina histerične propagande protiv Bosne i Hercegovine: “Podržavamo presudu Suda BiH?”

Zbog toga bi se Vučićevi napadi na “zapadnu vladavinu prava” i osuda presude Miloradu Dodiku mogli posmatrati i u svjetlu teorijskog okvira koji razvija Ruth Wodak u svojim analizama diskurzivnih strategija populističkih lidera. Ona, oslanjajući se na Goffmanovu dramaturšku metaforu, razlikuje “scenu” i “iza scene”; prva se odnosi na emotivno nabijene javne nastupe, pažljivo režirane da izazovu identifikaciju, povjerenje i osjećaj autentičnosti kod publike; druga na prostor neformalnih dogovora, kalkulacija i taktike – prostor “gdje su izvođači prisutni, ali publika nije, i gdje mogu izaći iz uloga bez bojazni da će narušiti predstavu”.

Dodikova poruka Vučiću
Ali da se vratimo govoru tijela i simbolici. Mnogima je promaklo da Milorad Dodik nije ni dočekao kraj govora Aleksandra Vučića na komemorativnom skupu. Iako ga je prethodno uzdizao do nebesa, brutalno izvrijeđao demonstrante i optužio sve koji rade na “raskolu među Srbima”, Dodik izgleda nije imao dovoljno “živaca” da odsluša Vučića do kraja.

Kamera je to zabilježila u svega nekoliko sekundi: Dodik je napustio svoje mjesto pored patrijarha Porfirija i okrenuo leđa govornici sa koje je govorio Vučić. U jednom trenutku, zbog svoje visine, značajno se nagnuo kako bi se u odlasku sa skupa srdačno zagrlio s jednim od funkcionera. Zbog nespretnog položaja prilikom saginjanja i njegove krupne, neskladne figure ta scena ostavila je vizuelni utisak groteske.

Ovo skandalozno ponašanje političkog gosta iz Bosne i Hercegovine – da se desilo u iole ozbiljnoj državi, a ne u disfunkcionalnoj Srbiji, koja je davno odustala od političkog protokola i diplomatskog bontona – bila bi prvorazredna vijest.

Naime, poruka od Dodika za Vučića je da mu više ne duguje ni lojalnost ni poštovanje. I da, pa eto makar sa zvaničnog skupa, može otići kad god mu padne na pamet; i to tako što će mu se blago nakloniti, okrenutih leđa.